Prolaze teški dani, ne suše se suze na obrazima čelnih ljudi hrvatskog nogometa i reprezentacije. Izbornik Niko Kovač nakon prvog »šoka, iznenađenja i razočaranja« odlukom Fife nastavio je gatati o karakternim crtama Josipa Šimunića tako da je ustvrdio kako naš Australac »ne bi mrava zgazio«, kao da je Fifa Šimunića kaznila zbog nasilja nad insektima, nekog »formikocida«, a ne zbog fašističkog pozdrava nasred punog stadiona.

Stari nogometni lisac Miroslav Ćiro Blažević, također je bio šokiran i razočaran, ali ne samo Fifom, već i domaćim reakcijama, koje da nisu bile dovoljno na strani momka iz Australije: »Mislim da smo se svi Hrvati pokazali kao ljudi koji ne znaju stati iza svog čovjeka«. Kakva se to slike vrte u mislima ostarjelog trenera – svi Hrvati postrojeni iza naočitog sportaša i čekaju u redu. Prvi put sam pomislio da ipak ima istine u Blaževićevom uličnom nadimku.

Što je zapravo šokiralo i razočaralo izbornika naše nacionalne nogometne vrste; zar to da Zapad gotovo sedamdeset godina nakon pobjede nad nacizmom ne samo da nije zaboravio nego i ne prašta. Unatoč grlenim pozivima iz najnovije članice EU da se uz svastiku i klempavo »U« zabrani i petokraka, zapadne sile kao da za to ne mare, pa je Titov partizanski pozdrav »Smrt fašizmu, sloboda narodu« i na tom dugopamtećem Zapadu ne samo dozvoljen, već i dobrodošao, na užas svih šetača nesuđenog »Kazališnog trga«, pa i vođe desne oporbe Tomislava Karamarka.

A Josip Šimunić za kojeg je nešto ipak poznatija sportska zvijezda Dino Rađa rekao da »bi čovjek u tim godinama trebao znati što smije, a što ne smije«, nakon što je planetarno osramotio nogometnu reprezentaciju, a uz pomoć nekoliko tisuća idiota na Maksimiru i hrvatski narod, najavio je nastavak borbe protiv odluke Fife.

Šimunićev odvjetnik kazao je da ima »više argumenata kojima će dovesti u pitanje odluku Fife«. Kakvi argumenti, trice i kučine, pa cijeli svijet je vidio što se dogodilo. Bit će to silna apoteoza političke i pravne misli, juridički desant na svjetsku nogometnu federaciju od kojeg u Fifi već sada strepe. A što će dokazati?

Da je njemački feldmaršal Gerd von Rundstedt trebao ozbiljnije shvatiti upozorenja Erwina Rommela pa kod Amiensa produžiti ravno, a ne skrenuti desno prema Calaisu i čekati? Da je Erich von Manstein trebao zaobići tu nesretnu Prohorovku i Georgiju Žukovu doći iza leđa, pa bi ustaški pozdrav veselo orio od Sljemena do Dinare, kršni naši momci pjevali bi i danas s talijanskim prijateljima »bersaglierima« u Karlovcu »giovinezzu«, a s njemačkim »gebirgsjägerima« u Zagrebu »Eriku« i to nazivali uskrsnućem Hrvatske?

Međutim, povijest se ne da promijeniti najavama žalbi, koje će unatoč naporima i duhu pobjede iskazanom još u Rimskim ugovorima iz maja 1941. godine, završiti umjesto »borbe za našu stvar« kao »borba za onu stvar«.

Vječna bitka s kotačem povijesti unaprijed je osuđena na propast. Puno je razočaranja i šokova koji nas pogađaju na ovom malom zidu, a zapravo predziđu. Udarac stiže s mjesta gdje bi ga se najmanje očekivalo. Razočaravajuće riječi pape Franje »Ja sam u svom životu poznavao mnoge marksiste koji su bili dobri ljudi i zato me ne vrijeđa kada me se naziva marksistom«, odjeknule su tako gromko da su zatražile hitno tumačenje i utjehu.

Nadbiskup Đuro Hranić prigodno je iskoristio adventsko doba slavlja da ukori svijet i vjernike koji su »prebrzo zaboravili papu Benedikta XVI. pa je njegov pontifikat pao u sjenu aktualnog pape Franje«. Vrati se Ratzingeru, zavapio je biskup s onom istom efikasnošću koju će imati i Šimunićeva žalba Fifi.