Predsjednica HNS-a i prva potpredsjednica Vlade proteklih je dana pokudila svoje sugrađane spočitnuvši im vječnu tugu u očima koja tek ponekad zaiskri kratkotrajnim bljeskom bijesa. Sve je rjeđi iskreni smijeh i vjera da će sutra koje dolazi biti bolje od ovog danas koje po Vesni i nije tako loše. Ukratko, Hrvati nisu optimističan narod i to je Pusićeva dijagnosticirala precizno i lapidarno nakon dugotrajnog višegodišnjeg opserviranja hrvatske društvene, ekonomske i moralne stvarnost. Uz to je dala svečani zavjet da će učiniti sve kako bi se takvo sivo stanje stvari promijenilo, pa da i naša srca zagrije nada u to toplo i dobro sutra koje već deset generacija Hrvata iščekuje skoro svake noći. Kako to učiniti, nije znala točno reći. To valjda zna Djed Mraz u ovo predblagdansko doba. Pa su i njeni prijatelji iz riječkog krila stranke koja bi se trebala zvati Humorističko-nasmiješena stranka, navukli kapice dobrog djedice, sve u duhu novog optimizma, obojavši ih prigodno u boju naranče, kako ih skepsom ispunjeni ljudi ne bi pobrkali i zamolili od njih kakav mali darak. 

   No darova HNS-u u ovo očekujuće vrijeme nije nedostajalo. Takav jedan optimistični darak dobili su odustajanjem Vlade od poreza na nekretnine. Uspješno su obranili tvrđavu liberalizma – pravo privatnika da gradi koliko hoće i kupuje koliko hoće, a da ga nitko ne zapitkuje što s time čini. Tako su bankari kao najveći posjednici nekretnina u našoj zemlji mogli odahnuti. Ministrica Anka Mrak Taritaš nedavno je zavapila da samo u Zagrebu ima 20 tisuća neprodanih stanova. U čitavoj zemlji negdje oko 40 tisuća. Pa sad vidite; četrdeset tisuća puta prosječnih 60 kvadrata, puta opreznih 1.300 eura po kvadratu, dobijemo nešto više od tri milijarde eura zabetoniranih za vječnost. Niti tko kupuje, niti ih tko iznajmljuje, niti ih tko održava. Tri milijarde eura trunu pred našim očima zajedno s radnicima koji su ih izgradili i nakon toga podobivali otkaze. No zato su bankarske bilance čvrste kano klisurine, a menadžerske napojnice napuhane kao Zeppelinovi baloni. Još da ih netko riješi poreza na dividendu, gdje bi im bilo kraja. 

  Tu na scenu stupa Tomislav Karamarko i HDZ. Za razliku od mnogih analitičara koji su zaključili da je HDZ predstavio već viđen ekonomski program i da u tome nema bitnih zaokreta, meni se čini da je ekipa sa zagrebačkog Trga žrtava fašizma ovog puta bila smrtno ozbiljna, a u nekim detaljima i jeziva. Pazite ovo; kapitalistima i rentijerima, ukratko bogatima, trenutno bi ukinuli porez na dividendu (12 posto), a opći porez koji plaćaju svi građani (PDV) smanjili bi za 1 (jedan) posto i to uz uvjet tromjesečnog uzastopnog rasta BDP-a. To već nije šala. 

   U zdravstvu bi trošili kolike su nam mogućnosti. No kako se i bogati povremeno razbole, HDZ bi sustavu solidarnog zdravstvenog osiguranja suprodstavio konkurenciju privatnog. To znači da bi se dobro liječili oni koji si mogu priuštiti privatnog osiguravatelja, a ostali »kolike su nam mogućnosti«. E to je jezivo. 

   Čak ni Maggie Thatcher, ikona neoliberalizma nije uspjela isfurati takav plan, jer su je britanski konzervativci ispedalirali kad su vidjeli da je vrag odnio šalu. No možda Karamarko dobije saveznika u liberalnom krilu postojeće Vlade pa nas i to opali po glavi. Jer kad se raščiste čarke oko ćirilice u Vukovaru (što je već gotovo i daleka prošlost), te oko vjenčanja homoseksualaca (što je također riješeno), ostaje stožerno i osovinsko pitanje gomilanja love u kojem se oduvijek dobro razumiju i HNS i HDZ.