Narod kojem je oduzeta budućnost, zapalio je i uništio svoju prošlost; direktor Arhiva BiH Šaban Zahirović rekao je za lokalne medije da je uništena navrijednija građa i fondovi s kojima je Arhiv raspolagao.

   Šteta je tim veća jer u požaru nije nestao i bosanski primjerak Daytonskog sporazuma kojeg su Bosanci već ranije izgubili. A baš bi palež Arhiva bila lijepa prilika da se i ta nesretna država Bosna i Hercegovina s još tužnijim narodima koji uz njoj žive, uobliči na nekom normalnom načelu. Ovako 19 godina nakon kraja rata, konstitucija BiH svakog dana šalje poruku svijetu da se nasilje, rat, ubojstva, genocid i silovanja isplate, pa tko je više jamio i uništio, taj je bolje i prošao. Najbolje su prošle trupe Ratka Mladića i Radovana Karadžića. Na njihovim noževima i krvi desetaka tisuća muškaraca žena i djece, stasala je zločinačka država Republika Srpska, kao perverzna uvertira u konačno komadanje BiH, rukopoložena od Amerika i Europe, tempirana da detonira kada dođe dobar čas.

   Desni mediji u Hrvatskoj s radošću su konstatirali da »Hrvati u BiH nisu nasjeli na bosansko proljeće«. Međutim nemaju se čemu radovati. Hrvati su, danas je to sasvim jasno, najveće žrtve rata u BiH, te zašto ne reći, kontinuirane politike HDZ-a prema Bosni i unutar Bosne. Naših je sunarodnjaka u BiH 207 tisuća manje nego što ih je bilo prije rata – hrvatski je demografski i politički debakl u BiH najstrašniji i najtemeljitiji.

   HDZ-ova posrnula međunarodna perjanica Davor Ivo Stier preko društvenih mreža kliče: »Kad oni što pale po Mostaru viču ‘Ovo je Bosna’, neodoljivo podsjećaju na četnike u agresiji na Hrvatsku i njihove povike ‘Ovo je Srbija’.« Taj gubitnički i kapitulantski stav po kojem je nasilje i palež u Tuzli i Sarajevu autonomno pravo Bošnjaka, dok je identična stvar u Mostaru međunarodno pitanje od hrvatskog interesa, i doveo je bosanske Hrvate u jadni položaj talaca bošnjačko-hrvatskog konflikta u kojem su Karadžići, Mladići i Dodici kapitalizirali genocid i rat Daytonskim sporazumom, a masovna ubojstva uspješno inkorporirali u međunarodni pravni poredak.

   Nije se stoga čuditi da je HDZ i politika koju je svih godina kontinuirano prezentirao prema BiH, najbolji i vječiti saveznik notornih razbijača Bosne i Hercegovine i zatornika hrvatskog i bošnjačkog naroda u BiH ozbiljenih u likovima koji su vladali ili danas vladaju onom polovinom BiH što se zove Republika Srpska, a nastala je na krvi i spaljenim domovima Hrvata i Bošnjaka. Stierov politički brat Milorad Dodik ima razloga biti »ponosan na građane Republike Srpske (nikad on neće reći »građani BiH«), jer nisu nasjeli na provokacije i dopustili prenošenje nemira iz Federacije BiH.« A kad Dodik zaprijeti brutalnom policijskom silom, valja mu vjerovati da bi to i učinio. No on zato ima i dobar razlog; očuvanje tekovina dvadesetogodišnjeg razaranja susjedne nam Bosne i Hercegovine i održanja de facto okupacije polovine države.

   BiH političari požurili su se u trianglu sunovrata odgovornost prebaciti na »mračne namjere i skrivene aktere«, onih drugih. Hrvatski premijer Zoran Milanović u važnim, iskrenim i hrabrim porukama iz Mostara upro je prst prema Europskoj uniji čija nezainteresiranost kreira patnju i rasap BiH, ali mogao je slobodno dodati i Grčke, Španjolske pa i zemlje čiju Vladu Milanović predvodi. Susjedova muka nikome ne može donijeti dobro, očaj koji je zapalio bosanski Arhiv mogao bi raspršiti u dim sve nade u miran i čovjeka dostojan život na prostorima Balkana.