Biskup, otac, zavodnik

Rikošet Nenada Hlače

Nenad Hlača

Mirogoj / Foto Nenad REBERŠAK

Mirogoj / Foto Nenad REBERŠAK



Pravedni, vapijući krik uputio je nestalnom i povodljivom puku biskup Valentino Upozorajić drhteći kao u nekoj groznici nad zagrebačkim grobovima, dižući ruke put nebesa u proročanskoj viziji strahote koja nam se bliži. »Nestalo je 209 razreda«, upozorio je Upozorajić lijene i sebične Hrvate da po tko zna koji put rade protiv svog naroda. 


  – Mi biskupi, svećenici i časne sestre imamo dužnost i pravo povesti narod putevima spasenja. Nije dovoljno samo upozoravati, valja i djelovati protiv zločinačke ideologije trenutačnog režima. A to je najbolje ako svojim primjerom pokažemo narodu što valja činiti. Svećenici neka probude i isuču svoje tvrde mačeve, časne sestre neka pripreme svoje ovarije, plodnost neka zamijeni jalovost!, uzviknuo je biskup i dignuo desnicu visoko, visoko u zrak ispružena dlana kao da želi svojom milošću obuhvatiti sav taj lakomisleni, prevrtljivi narod. 


  – Samostani će postati rađaonice, župni domovi plodilišta božjih poslanika, a hospiciji sjemeništa u kojima će odjekivati dječji smijeh, plač i jauk. S oltara će kao s tekuće trake silaziti gravidne Hrvatice, oplodit ćemo sve od 15 do 55 godina, na slavu našeg Spasitelja, a na užas Lucifera i protagonista kulturalne revolucije, mesijanski je poručio Upozorajić tresnuvši šakom po menzi tako da mu se prevrnula kupica s misnim vinom. 


  – Erekcijom protiv lezbijki, ovulacijom protiv pedera, kopulacijom protiv komunista! – samo tako možemo obnoviti ljudski grad na zemlji, a novim Olujama napučit ćemo i Božji grad na nebesima, to vam ja obećajem, ne zvao se Upozorajić, grmio je biskup dok mu se pjena skupljala na rubovima usana. Sunce je zalazilo, tisuće lumina palacalo je jezičcima ocrtavajući neobične sjene po groblju. Iz daljine čula se sirena bolničkih kola što se približavaju. Bolničar u kolima brižno je pripremao stezulju. Nikad se ne zna. O da, bit će tu još puno posla.  

Kolači Marine Antoanete


  Nevjerojatno što sve mogu prodati duge ženske noge. Sjedim u autu čekajući zeleno na semaforu, a s reklame ljepotica u štiklama s minicom do znate već čega, znalački mjerka kantu punu fasadne boje. U mračno doba bi boju hvalio plećati nasmiješeni brko sa žutom kacigom na glavi, za kojeg si znao da će ti već na početku zaračunati 20 posto više materijala, a da o satima i ne govorimo. 

  Duge ženske noge neusporedivo su uvjerljivije. Što uopće više i mogu reklamirati muškarci? Aparate za brijanje? I tu mi se čini da su mašinice za depilaciju solidnije i s boljim i trajnijim učincima. 


  Političari bi u svojim kampanjama to morali uzeti u obzir i umjesto velikih, nerijetko masnih muških glava, biračima ponuditi vitke ženske noge. Bilo bi tu začuđujućih rezultata, u Sabor bi ušli Daniel Srb i Anto Đapić. Darinko Kosor premoćno bi pobijedio protukandidate. Takva pomoć ne bi trebala Zlatku Komadini, jer on imao kampanju ili ne, izbore dobiva s 55 do 95 posto glasova birača. Takva pomoć ne bi trebala ni njegovoj kolegici iz Siska Marini Antoaneti Merzel-Burbonskoj, jer njoj više ništa ne može pomoći, niti joj išta više treba. Žena ima sve. Možda bi joj jedino dobro došla ispisnica iz stranke, ili šup-karta ili kako to već zovu u SDP-u. Odštampana u zlatotisku, uokvirena mahagonijem s intarzijama od srebra i sedefa. Pa neka ju okači na zid i nastavi se vozikati u toj abnormalno i amoralno skupoj limenoj škatuli. Ali za svoj novac i na svoj trošak.


više vijesti