Kako sve čovjek može poblesaviti od velikih briga i teškog bremena povijesnog trenutka lijepo se vidi na mučeničkom primjeru šefa oporbe Karamućka. Nije prošlo dugo nakon što je sa svojom strankom ponosito uskrisio ćiriličnu tablu na udbinskoj Općini (i to po prvi put u povijesti ovog arhetipskog mjesta hrvatskog stradanja), a već su mu prijatelji iskopali jamu i razbili znamenje suradnje.

»Udbina je mjesto posebnog pijeteta radi hrvatskih žrtava i treba uvesti moratorij na ćirilicu u sljedećih sto godina«, poručio je Karamućku i svjetskoj javnosti udbinski branitelj, ne hajući previše za ovozemaljske koalicijske interese. I ban Emerik Derenčin pridružio se vapijućem glasu pravednika: »Lakše mi je duši bilo otrpiti tursku palu, nego pročitati grčka slova«.

Prijetvorni biskup Nebogić od svega je oprao ruke kao Poncije Pilat: »Nemam nikakve veze s razbijanjem dvopismenih ploča na Udbini, kao što nisam imao nikakve veze s njihovim postavljanjem.«

Ostavljen na cjedilu i izdan od svih Karamućak osjeća da se bliži čas. Pritisak raste, a njegova analiza uzburkanog društvenog stanja postat će klasično mjesto kliničke analize.

– Nismo protiv ćirilice, ali ako ona ne služi za čitanje. Ćirilica je već desetljećima prisutna u svakoj hrvatskoj kući, piše Karamućak i kao dokaz uzima tubu konzerviranog koncentrata rajčice/paradajza na kojoj se pod mikroskopom lijepo vide i ćirilična slova, a može ju pročitati samo izvježbani hrvatski snajperist u Afganistanu, a njemu (hvala ti Bože) nije do čitanja ćirilice.

– I ne samo rajčica. Tu su i instant goveđe i pileće juhe/supe, zaleđene mahune/boranija, sok od naranče/pomorandže, kompot od marelice/kajsije, konzervirani fileki/škembići i vinska kvasina/sirće. Da ne nabrajam, nikome to u Hrvatskoj ne smeta, jer što je dobro Srbinu, dobro je i Hrvatu, a potiče izvoz…

I tu se jadni Karamućak već sasvim izgubio, pa će nastavak ove sapunice biti sigurno još zanimljiviji kada se s dijagnozom javi i konzilij. 

Istraživali u Mađarskoj kome narod vjeruje, pa ispalo da su na dnu povjerenja novinari i bankari. Sva je sreća što je Mađarska daleko pa nas je to zlo mimoišlo. O tome svjedoči i ova anegdota. Prije nekog vremena predstavljen je krasan projekt »Zagreb na Savi«. Osim što smo doznali da našom metropolom ne protječe Volga, u tom projektu iscrtale su se sjajne vizure koje će pomoći riječkoj Luci da uđe u europske slatkovodne tokove.

»Projekt Zagreb na Savi jako je koristan za riječku Luku, jer bi dobila priključak na plovni put Rajna – Majna – Dunav. Teret iz Rijeke prevozio bi se željeznicom do luke u Velikoj Gorici, gdje bi se pretovarivao na brodove, što bi pojeftinilo prijevoz robe u srednju Europu«, čulo se na tom časnom skupu uz cijenu projekta od tričavih 1,4 milijarde eura.

I logično je da iz Zagreba kontejnere šaljemo Savom do Beograda, pa onda Dunavom u Budimpeštu, jer je kopnom od Zagreba do Budimpešte predugačkih 350 kilometara, a riječnim šlepom bilo bi jedva tisuću. Špediteri će ovaj senzacionalni prometni pravac reklamirati sloganima: »Priuštite svom kontejneru godišnji odmor«, »I Barbika zaslužuje kružno putovanje«. Zarada će biti enormna. Na budimpeštanskom keju pojavljivat će se roba koju su svi već davno zaboravili. Svaka tona tereta imat će muzejsku vrijednost. Povjerenje će se vratiti.