Tek što su se naoštrili čekići, kad strašan šok zatresa hrvatsku stvarnost. Statističari otkrivaju; hrvatski poslovni ljudi, ti hrabri muževi od kojih narod očekuje tako puno, humano su preselili u Srbiju 104 milijuna hrvatskih eura! Ne sto eura, ne tisuću, ne u Tajvan, ne u Kinu, nego sto i četiri milijuna u Srbiju. Taj golemi plod hrvatskog rada i znoja, da ne kažemo i znanja, te truda lojalnih nacionalnih manjina, prebačen je u zemlju koja nas je evo jučer, mučki napala i razarala naša sela i gradove, da bi se danas ti silni euri preko Drine vrtili, plodili i kotili ne bi li Srbijancima bilo bolje.

  Gospodarska elita otvara radna mjesta u Čačku, Paraćinu i Kikindi, kao da nemamo svoje sirotinje. Tek što smo se malo sabrali od ovog aperkata, slijedi udarac ispod rebara od kojeg nam se zavrtilo u glavi: Grom i pakao! I Srbijanci ulažu u Hrvatsku!

  Skupili čak 117 »miliona evra« i mahnito kupuju sve do čega se dokopaju – proizvodna sredstva, nekretnine i rudna blaga. Sve to oni uzimaju pod svoje. Otvaraju pogone, vrte poslove po Čakovcu, Osijeku i Daruvaru. Upregnuli se da Hrvati opet crnče za njih kao što su crnčili za onih 70 krvavih jugoslavenskih godina. Po tko zna koji put Hrvat stenje pod srbijanskom čizmom, samo ne sad žandarskom ni milicijskom, već još gorom – kapitalističkom. Padaj silo i nepravdo, narod vam je sudit zvan!

  Ne čudi što su fasovale latinično/ćirilične table. Hrvatsko/srpsko/poduzetnička masonska loža »U P.M.«, našla nas je sprdati ovako spremne da iskrvarimo do posljednje kapi naše i njihove, a oni samo gledaju kako da lovu spreme u već ionako napunjene džepove. Gadovi.

 

  Napad na policijsku postaju

  Ruža Tomašić mogla bi jedino reći što bi u tom nepojmljivom slučaju napada na kanadsku policajku koja brani kanadsku policijsku postaju, tom napadaču koji davi i šaketa primjerice policajku Ružu Tomašić iz mlađih dana, učinili njezine kolege, sve stasiti i kao od brda odvaljeni mladi podanici krune. Ali kako Ružu o tome nitko ne pita, ona i nema potrebu išta reći.

  Vratimo se mi ćirilici. »Ćirilica da, ali ne u Vukovaru«, pojasnila je javnosti Ruža Tomašić, poučena višestoljetnim kanadskim iskustvom njegovanja kulturnih i manjinskih prava sjevernoameričkih Indijanaca. Gdje u tom slučaju najbolje iskoristiti ćirilicu?

  Ćirilične natpise mogli bi primjerice postaviti na Korčuli ili na Braču. Otočani su odavno navikli na ćirilicu, prema njoj se odnose blagonaklono još tamo od 12. stoljeća i nije zabilježeno da bi ih razbijali ili na silu uklanjali. Cijela je Dalmacija puna ćirilice, pa još koja tabla više ili manje neće nikoga uznemiriti. A evo i dokaza; ćirilična tabla u Povljima, prikazana na slici (i to jednojezična) netaknuta je izdržala oko 800 godina, a dvojezična u Vukovaru oko 800 sekundi, pa po onoj »daj dite materi«, rješenje se nameće samo po sebi.

 

  Izvlačenje biskupa Wesolowskog