Da država ima pravo, silu i moć razrezati porez to priznaju svi, još od vremena starih Sumerana. Ali da ima pravo i kontrolirati uplatu tih poreza, to je stvarčica na kojoj će se u Hrvatskoj izgleda lomiti koplja. Udruga tržnica predat će u rujnu ustavnu tužbu jer smatraju da država nema pravo naplatiti prodavačima porez koji im je raspisala. Zanimljivo da se nitko od prodavača nije bunio kada je porez podignut na gulikožnih 25 posto, ali kada taj porez treba i platiti digla se kuka i motika.

No, fiskalizacija je cijeli svijet prevrnula naopako. Izgleda da se platiti mora. Veliku podršku gnjevnim piljarima pružila je i javna televizija na kojoj se inače sasvim pristojno živi zahvaljujući neupitnom tv-haraču kojeg platiti moraju svi ili odmah liježu sudske tužbe i ovrhe. 

 Pitanje o ustavnosti naplate poreza treba proširiti i na policiju. Ima li policija pravo kažnjavati vozače koji voze prebrzo, primjerice samo 30 km na sat brže od propisane brzine. Još gore, prometni redari kažnjavaju i vozače koji uopće ne voze, nego su im vozila parkirana na nogostupima i pješačkim prijelazima te ne prijete nikome. I to bi moglo biti neustavno. Kiša pada s neba i od boga, a naplaćuje se voda. Čisto kršenje ustava. Šume rastu same od sebe, a moramo platiti drva za grijanje – potpuno suprotno ustavu. Kada ministar pokuša dovesti državu u red, sumnjivi bogatuni optuže ga za primanje mita. Liniću, što ti to sve treba, jesi li ti uopće ustavan?

Alkoholom protiv krize

Ali nije samo meni. Susjedi su nam neki Slovaci, dvije obitelji. Došli su kad i mi, pa nas gostoljubivi domaćin nutka čašicom rakije. Jaka je, domaća. Slovacima se jako sviđa. Pitaju našeg domaćina imali on toga još. Naravno da ima, a koliko bi im trebalo, pita gazda. 

– Pa ne puno. Pet litara. Pijemo samo nas dvojica, žene i djeca ne vole rakiju, objašnjavaju Slovaci razlog skromne narudžbe. 

Rečeno – učinjeno. Vrijedni naš domaćin pripremio koliko sutra pet boca punih dragocjene tekućine. Jake domaće lozovače, uz to upola jeftinije nego ona iz dućana. Trgovina obavljena u minuti. Nije prošlo dugo, evo naših Slovaka vraćaju se s kupanja. Naprijed dvojica muževa veselo pjevaju, a u hodu se pomažu i rukama. Iza njih jednako veselo, ali potpuno trijezno smijulje se žene i djeca. 

– Živjela Kroacija – viče jedan od njih nakon što mu supruga pomogne uspraviti se i ponosno pokazuje natpis na novoj majici: »Živjela Hrvatska«. 

I eto razloga za naše zadovoljstvo i ponos. Pet boca povoljnog pića iz domaćeg kotla podiglo je ugled Republike Hrvatske među prijateljskim narodima više nego sve strategije razvitka turizma zajedno plus ljetna kulturna ponuda.

Mađarska prijetnja

Naša iskustva s Rusima kudikamo su puno bolja. Hrvatima su isti ti Rusi prijazna gospoda koja vole popiti i pojesti, obilato plaćaju, govore dubokim glasovima a u međuvremenu napišu koju operu ili roman. Hrvati s Rusima mogu i vole popričati i bez znanja stranih jezika, dok se s Mađarima mogu samo smješkati, jer u cijelom svijetu nijedan narod ne razumije niti riječi mađarskog. Uostalom Rusi su kupili rafineriju nafte u Bosanskom Brodu, pa se iz tvorničkih tornjeva veselo dimi sve u šesnaest. 

Ni u Vladi nitko nije zabrinut zbog mađarske prijetnje. Kad je nafta u pitanju posljednju će riječ ionako imati Amerikanci. Mogu zamisliti kako netko s druge strane Atlantika rutinski naziva direkciju MOL-a i odlučno poručuje: »Slušaj Zoltane ili kako se već zoveš, plaši ti Rusima svoju babu Eržiku, a naše dečke u Zagrebu ostavi na miru! A tko će kupiti Inu, to i nije tvoja briga.«