Stručnjaci »Ultranational Geografica« uočili su rijedak političko-zemljopisni fenomen koji se događa na prostorima jugoistočne Europe, točnije u Hrvatskoj. Raspad nekadašnje SFRJ, a kasnije i Srbije rezultirao je sve većim strahom od zemlje koja ne postoji – Jugoslavije i zemlje koja se smanjuje – Srbije. Što se Jugoslavija brže raspadala, što je Srbija postajala manja, strah od Jugoslavije bivao je veći. Najustrašeniji je šef stožerne hrvatske desnice Tomislav Karamarko koji ne propušta priliku podijeliti strah s biračima: »Da nije nas Hrvatska bi bila samo krhotina Jugoslavije«. Janjevcima u Kistanjama odlučno poručuje: »Nikad više Beograd neće odlučivati o vama.« 

   Prijeteće sjene Avale, Dedinja i Palilule prekrivaju našu zemlju osamnaest godina od pobjede. U strahu velike oči ustrajno su uperene prema Kalimegdanu: »Srbija je izašla iz recesije, a mi tonemo«, proročanski upozorava Karamarko iz Rijeke. I nikuda taj pogled ne skreće ni lijevo ni desno ni gore ni dolje već ustrajno put Ušća. 

  Batine za djevojčicu sa žigicama

   I nije neka novost da djeca znaju biti okrutna kada im odrasli to dopuste. Uz to, djeca teško lažu, kaže se, djeca su iskrena. Pa kakva to iskrenost leži u udarcima koje su zadali jadnoj, siromašnoj vršnjakinji, u prijetnjama da će je likvidirati i baciti u tamne morske dubine? 

   Ova su djeca iskreno i točno prenijela što će djevojčicu vjerojatno čekati čitavog života, ako ostane materijalno inferiorna u odnosu na one koji se smatraju dobrostojećima. Mališani su precizno prenijeli u školska četiri zida onu stvarnost koju svakodnevno vide iz medija i čuju u razgovorima roditelja i odraslih. Hrvatska je zemlja gdje se onima koji ostanu bez novca zadaju žestoki udarci, oduzima egzistencija, baca ih se na ulicu, potapa u dubinu. Nagledali smo se i radničkih suza i gnjeva i propalih tvornica i moćnika koji objašnjavaju da se mora samo tako i nikako drugačije. 

   Često se to događa s neobičnim pravnim argumentima, a u pravilu oni koji su plaćeni javnim novcem da štite građane, stoje na strani onih koji zadaju teške udarce. Nije rijetko da se i javnost izvan naše zemlje čudi brutalnim odlukama onih koji imaju moć. Nisu li desetogodišnjaci iz Huma na Sutli odigrali upravo tu jadnu igru koju mogu često vidjeti i čuti od odraslih. Pa ima li nade. 

   U Beču su odlučili pčelama koje stradavaju od poljoprivrednih otrova zaklon ponuditi u Koncertnoj palači. Vlasti su zaključile da mali vrijedni insekti imaju veće šanse za preživljavanje u gradu gdje se vrtovi, parkovi i cvjetnjaci ne zasipavaju otrovnim tvarima. To ne znači da u Austriji nema nasilja, ali znači da u Austriji postoji svijest o potrebi zaštite onih koji stradaju bez svoje krivnje, pa makar to bile i pčele. 

  Fiskalna gerila

   Iznad žamora leti poput dalekometnog projektila jak i grlen glas: »Torbice bez PDV-a, torbice bez PDV-a!« 

   I stvarno. Poznato lice s riječke place drži u rukama nekoliko torbica i pojaseva, te ih nudi tržištu u »tax free« kombinaciji. Gospođa srednjih godina pogledava ponudu zainteresirana neodoljivom reklamom. 

   – A kako to bez PDV-a, pita žena. 

   – Gospođa, mi Cigani smo najsretniji ljudi na svijetu, pojašnjava prodavač tako da ga čuju s kraja na kraj place. »Nikad u životu nisam platio porez, majke mi«, veli prodavač kao neko jamstvo za kvalitetu robe i istinitost ponude. I stvano, žena kupuje. No raspričani trgovac ne staje. 

   – Živa ti bila i deca! Nikad nisam platio porez, a sada nama Ciganima daju da legalizujemo kuće. Mi da legalizujemo!? Kakve budale! – zaključuje momak uz opći smijeh prisutnih koji su s pažnjom pratili trgovački monolog. Smije se i on dodajući veselo:»A najbolje brdo smo zauzeli u gradu. Kad izađem na terasu vidim do Italiju.« Opet smijeh i nestaje u užurbanom mnoštvu. 

   Ali nije mu lako. Posljednji fiskalni gerilac zapeo je u gadnom obruču, i kako je ljutit, sve mi se čini i on će na koncu morati »legalizovati«. Čerga je davno raspremljena, adresa i boravište poznati i stalni i ni po čemu se više ne razlikuje od ostalih. Doba romantike je prošlo, datum se bliži, bageri su spremni, država traži svoj dio. Morat će odriješiti kesu. Da mi je znati, kakvu će onda reklamu smisliti.