Naša zemlja ulaskom u EU, sva je prilika, postat će prva eko-republika u Europi. Izraženo je to u velikom planu izolacije trećine teritorija od ikakve suvisle aktivnosti, a pogotovo rijeka, jezera, pataka i daždevnjaka. Obranimo našu zemlju do posljednjeg punoglavca! 

   Potpuna zabrana svake industrijske i energetske aktivnosti ući u sve temeljne zakonske akte, ne što bi Europa to tražila, nego što mi to želimo. Prva faza projekta uspješno je ostvarena u protekla dva desetljeća, kad smo se konačno i zauvijek riješili gomila prljavih ljevaonica, čeličana, kemijskih i tekstilnih giganata, tih socijalističkih mastodonata koji su ne samo zagađivali naš zrak, vode i more, nego i trošili besprimjerene količine energenata koji nam sad uopće ne trebaju. 

   Kako koja tvornica propadne, proglasi se zaštićenom industrijskom baštinom, te se zauvijek sprječava i sama ideja da bi na mjestu nekadašnje industrije mogla biti industrija. »Tvornice kustosima!« – tajno geslo iz sredine devesetih postalo je stvarnost u 21. stoljeću, što nekima zvuči kao bajka, a nekima kao noćna mora. Mlade generacije obilaze ruine, te uz pomoć educiranih kustosa uče strašnu istinu koja se ne smije zaboraviti: »Ovdje se proizvodio papir, tu je bio dimnjak iz kojeg je sukljao crni dim, ovdje se lijevalo željezo i trošila električna energija, u ovoj uvali gradili su se brodovi, a ponekad bi u more iscurilo i mazivo…«. Zapanjena djeca plaču od straha i jeze, a psiholozi im daju stručnu pomoć. No odlučna su. Pred kustosima učenici polažu svečanu zakletvu, stavljaju ručice na ruzinavu balinjeru i deklamiraju: »Nikad više.« Zatim vade maslačak što su ga ubrali po putu i marendaju. 

    Termoelektrana na rosu

  U tako idiličnoj i pastoralnoj zemlji građani odlaze iz gradova na selo, u potrazi za gomoljima i korjenčićima, nadajući se da će u netaknutoj prirodi barem imati priliku da napune trbuhe. Ekološka ideja i na selu je u punom prosperitetu. Poljodjelci su odavno odustali od umjetnih gnojiva, herbicida i insekticida. Urod dijele s poljskim miševima, krumpirovim zlaticama i peronosporom. Na kržljavim stablima, ista takva djeca brste sićušne zelene jabuke načete zdravim crvom, a roditelji ih potiču jer je to vrijedan izvor bjelančevina za dugo vremena. Kad poodrastu, djeca love zečeve u šumama što su se spustile do gradova, pa slučajne namjernike oduševljavaju brzinom i vještinom kojom se natječu s lasicama u lovu na male glodavce. 

   Rak-ranu društva zaostalu iz prošlih vremena – Termoelektranu Plomin, riješili smo na opće zadovoljstvo i konsenzusom. Umjesto opasnog ugljena, termoelektrana koristi jutarnju rosu. Molekule rose padaju privučene gravitacijom na supra-osjetljive turbine koje proizvode dovoljno struje da se diodama osvijetli Plominski zaljev. Neimarima novog poretka predaju se odličja. 

  Medalja »Pokošena livada sa sunčevim zracima« – dodjeljuje se za osobite zasluge u napretku gospodarstva. 

  Odličje »Mačak u vreći sa zlatnom mašnom« – dodjeljuje se za nabavku i razvitak alternativnih energetskih izvora. 

  Plaketa »Golub na grani s purpunim perom« – dodjeljuje se za monetizaciju cestovne infrastrukture. 

  Nagrada »Trinaesto prase s pozlaćenim papcima« – dodjeljuje se za zasluge u razvitku industrijskog kompleksa. 

  Orden »Jare i pare sa srebrnim rogovima« – dodjeljuje se za njegovanje suživota energetike i turizma. 

  Priznanje »Ivan Klakar«– dodjeljuje se za zasluge u unapređenju domaćeg brodarstva i brodogradnje. 

  Mirisni pedoći i svježa galebovina

   Rijeka je ogledni grad. Posljednji kineski pokušaj gradnje novog lučkog terminala spriječen je masovnim demonstracijama na čelu s Mirelom Holly-Wood, umirovljenom ministricom crne magije, koja je svu snagu usmjerila na očuvanje kolonija pedoća. 

   – Pedoči su budućnost primorskih gradova. Jeste li znali da na pola milje netaknute obale ima dovoljno pedoća, priljepaka i trave, da se može prehraniti cijeli dječji vrtić i oba hospicija u Rijeci, istakla je Holly-Wood pred prosvjednicima. 

   – Dodamo li tome svježu galebovinu, vidimo da grad veličine Rijeke, a to je desetak tisuća ljudi, bez ikakvih investicija može samoodrživo prehraniti svoje stanovništvo, zaključila je Holly-Wood u svom motivacijskom govoru nakon kojeg je prosvjednička gomila ispekla oba Kineza i i na licu ih mjesta izreciklirala. 

   No ne slažu se svi s ovakvim stavovima. 

   Dok je Holly-Wood držala svoj povijesni govor, šaka mršavih anti-prosvjednika bučila je s druge strane ulice. 

   – Vratite nam dimnjake, mazut i elektriku, vratite nam ispušne plinove za inhalaciju. Hoćemo visoke peći i plamene zore. Dajte nam masti i žita, dajte nam žutog zrnja kukuruza hibridnog i modificiranog. Želimo da zobamo, gutamo, mljackamo i podrigujemo, dobacivali su prepredenjaci kojima ništa nije bilo sveto. 

   – Ako nemate kukuruza, jedite heljdu, odgovorila je Holly-Wood, a ako nemate heljdu, jedite klice, njih je bar lako dobiti, poučila je vižljasta Mirela. 

   – Ja sam dobila klice tuberkuloze, odgovorila joj je krezuba babuskara iz gomile, te bezobrazno bacila rukavicu; »Želite li ih možda probati.«