Razumljivo je da imamo razloga biti nezadovoljni oslobađajućom presudom prvom čovjeku Vojske Jugoslavije generalu Momčilu Perišiću, pa kad svoje nezadovoljstvo presudom objavi i predsjednik Republike, to je onda kao neki glas naroda koji se čuje kroz riječi šefa države. Kad predsjednik govori službeno kao poglavar države ne bi smjelo biti greške u komunikaciji, predsjednik mora biti egzaktan. 

   Josipović nije bio egzaktan, niti politički trijezan i upućen kada je izrazio žaljenje zbog presude generalu Perišiću na sljedeći način: »Moramo poštivati odluku Haškog suda ma kakva ona bila. Pri tome naravno moram izraziti žaljenje što pred međunarodnim sudom nije kažnjen krivac ma tko to bio. Ja ne kažem da je to general Perišić, za zločin koji je počinjen, posebno raketiranjem grada Zagreba«, rekao je Josipović novinarima. 

   Pa evo, podsjetit ćemo predsjednika koji je ujedno i pravnik, dapače i koautor tužbe Hrvatske protiv Srbije pred Haškim tribunalom. 

   Žalbeno vijeće Haškog suda je 8. listopada 2008. potvrdilo prvostupanjsku presudu vođi pobunjenih krajiških Srba Milanu Martiću i kaznu od 35 godina zatvora. U toj presudi, izrijekom se navodi da je »Martić naredio granatiranje Zagreba 2. i 3. svibnja 1995. godine, te da snosi osobnu krivičnu odgovornost za ubojstvo, nehumana djela i napade na civile.« Žalbeno vijeće je u cijelosti odbacilo Martićevu žalbu po presudi za raketiranje Zagreba. 

   Zaboraviti tako važnu presudu više je od pitanja funkcioniranja pamćenja Ive Josipovića, kao i savjetnika koji bi trebali osvježiti memoriju prvog čovjeka države. Kada predsjednik Republike kritizira presudu Međunarog suda u Haagu, mora imati jače argumente od usputne k tome i dvojbene impresije ma koliko slatko zvučala u javnosti.

Predsjednička katedra s koje javnost informira o svojim odlukama i stavovima, ne smije se koristiti kao gostionički šank u kojem jadikujemo i kukamo nad događajima koji nam se ne dopadaju.

Od predsjednika koji je još k tome i pravnik, očekivalo bi se da kritiku jedne neobične haške presude dokaže nekim ozbiljnim argumentom. Pa ako ga ima, onda ga ozbiljno i pošteno iznese. U suprotnom kritika se pretvori u njurganje.

Primjerice ovakvo: »Odluka Haaškog tribunala neće pridonijeti stabilizaciji situacije u regiji, otvorit će stare rane. Ako je do sada bilo razloga vjerovati onima koji su tvrdili da je Haški tribunal neutralan i pravičan najnovijom odlukom o oslobađanju ratnog zločinca je to demantirano.« 

  Liječenje glazbom  

Bolesnik na krevetu broj pet, malo je zastenjao, dovoljno da profinjeno uho prepozna taj kapriciozni čin pobune. 

   – I vas nešto boli? A molim vas što to izaziva vaš teški uzdah, upitao je dr. Mengela. 

   – Slijepo crijevo. Rekli su mi; upala slijepog crijeva, odgovorio je jadnik kroz stisnute zube. 

   – Vidite gospodo, zaokruži doktor pogledom po sobi, te nakon značajne stanke nastavi. 

   – On sada leži i stenje jer ima upalu slijepog crijeva. A tko je kriv za tu upalu, jesu li krivi doktori, je li kriva bolnica ili valjda država i Predsjednik što on ima neispravno slijepo crijevo. Je li mu možda došao poštar s urudžbenicom na kojoj piše; dobili ste upalu slijepog crijeva? Ili je gospodinu možda došao netko iz HEP-a s porukom da mu isključuju slijepo crijevo? Što bi vi sad htjeli gospodine, da vam slijepo crijevo progleda, ha, ha ha… slatko se nasmijao dr. Mengela na tu svoju šaljivu dosjetku. No brzo se pribrao i uzbiljio. 

   – Ovako ćemo gospodo, kad već bolnica plaća onim gulikožama dozvolu za terapijsko slušanje glazbe onda ćemo ju i iskoristiti. Slušat ćemo moju omiljenu glazbu, a to je moja glazba. Glazba liječi rane. Za početak besplatno ćete poslušati kantatu »Čovjek i smrt«, slijede »Susreti u snima«, a završit ćemo »Žalobnim pijevom«, heh, veselo je poskočio dr. Mengela postavljajući CD u uređaj. Bolesničkom sobom prosuli su se vreli akordi »podjednako otvoreni prema zvuku unutar sustava tradicijom naslijeđenih formalnih uzoraka, kao i prema brojnim izazovima vlastite suvremenim izrazom razigrane mašte«. 

   Posljedično, iz kutova bolesničke sobe hropac i krkljanje pomiješali su se sa sinkopama u neobičnoj kakofoniji postmoderne. Tko je mogao od jadnika krenuo je šepajući prema vratima, tko srljajući glavom bez obzira: Zraka, zraka! Tko nije mogao pridižu ga dva druga u nevolji i jaučući spašavaju živu glavu. 

   Nije prošlo dugo, a začuđeni dr. Mengela i njegova bolničarka ostali su sami u velikoj sobi. Tek u jednom krevetu leži čovjek sanjarski sklopljenih očiju. 

   – Gle, ipak jedan iskreni ljubitelj glazbe, obradovao se dr. Mengela srodnoj duši. No, hajde sestro, donesite nam čaj, popričat ću s… 

   – Doktore, molim vas, zbunjeno ga prekinu bolničarka. Mislim doktore da bi trebali obavijestiti bolesnikovu rodbinu.