Junačka desnica Ruže Tomašić nije zadrhtala pred euro-mirofonom u Strasbourgu niti joj se obraz zacrvenio kada je svijetu poručila: »Svi znamo da treba muškarac i žena da se začne dijete.« Bombastični uvod, bio je tek baražna vatra za ogledni primjer klasičnog filozofskog remek-djela što će blaziranim euro-parlamentarcima dati misliti sljedećih mjeseci.

   »Onaj čas kada dođe vrijeme da žena može sama, bez pomoći muškarca, začeti to dijete, onda može sama i odlučivati o tome djetetu«, nastavila je naša repro-katolička junakinja sipati u lice Europi rafale skolastičko-katehetičkih silogizama, riječju svega onoga što »Stara dama«, eto već od pada Bastille ne želi slušati. No što učiniti ako neka Mara s Korčule ostane trudna u 17. godini, a ne želi dijete jer jedva da i zna tko mu je otac, koji pak ima nepunih 16 godina i nakon ljetovanja se vratio s mamom i tatom u Kanadu?

   U tom slučaju Tomašićeva bi mogla organizirati kviz, neku vrstu međunarodne aukcije, na kojoj bi televizijski gledatelji interaktivno odlučivali o sudbini buduće bebe. Evo kako bi to bilo.

   Na aukciji se natječe grof Oberstgruppenführer von Dachau (92) i njegova treća supruga Klotilda (28) koji unatoč naporima liječnika i osoblja ne uspijevaju svoju ljubav okruniti potomstvom. Oni obećavaju djetetu pružiti blagodat uljuđene sredine, puno reda, rada i učenja i svakodnevnu molitvu. Na ruku im ne ide što u bračnom ugovoru stoji da Klotilda u slučaju nevjere ostaje bez ičega, a brigu o djetetu preuzimaju članovi lokalnog DVD-a.

   S druge strane je Dječji dom »Torquemada«, koji uz cjelodnevnu molitvu djetetu osigurava i krevet, te kupanje u količini dovoljnoj da mališan bude zdrav, a ujedno i sretan. U prilog doma je i činjenica da su nakon uhićenja 14 pedofila, gotovo sva domska djeca počela govoriti.

   S treće strane je grupa građana iz Kolumbije okupljena oko humanitarne udruge »Medelin«. Njihov je humanitarni rad obavijen tajnom, a povremene akcije vojske uglavnom su ih ostavile netaknutima. Djetetu osiguravaju potrebne količine sirovine i budućnost lišenu nepoznanica.

   Nakon uvodnog upoznavanja s genetskim odlikama majke i pregleda njenih zubi kao jamstva da će čedo biti zdravo, gledatelji bi glasovanjem odlučivali kome će od zainteresiranih pripasti neželjena beba. Propadne li aukcija uvijek ostaje mogućnost se dijete iskoristi za neku drugu humanitarnu svrhu.

   Na potpuno istom tragu je i ginekolog Ante Čorušić koji već kuje planove što učiniti kad jednog dana postane HDZ-ov ministar zdravstva. On bi prvo promijenio zakon o umjetnoj oplodnji, tj. zabranio zamrzavanje embrije (to smo već imali), te dodao i nešto novo, osobno. Čorušić bi dakle, zabranio da žene koje žive same idu na umjetnu oplodnju. Svoj stav Čorušić je obrazložio visoko-stručnim etičkim argumentom: »Jer mi to nije normalno.«

   Dakle NJEMU to nije normalno, pa bi SVIM ženema koje žive same zabranio mogućnost da budu mame.

   Ali što ako je žena ružna? Što ako ne može naći nikoga tko bi s njom htio biti tata? Naizgled glupo pitanje, ali ima i toga u životu. Zašto žena muškarcima neprivlačne vanjštine ne bi mogla biti mama? Što bi trebala jadna napraviti, dati oglas u novinama: »Priodnu oplodnju tražim, naknada po dogovoru«? Ili se možda obratiti Anti Čorušiću da osobno ispravi nepravdu nastalu njegovim zakonom? Što ako žena ima partnera, pa ju partner nakon umjetne oplodnje ostavi? Hoće li ta žena morati vratiti dijete Anti Čorušiću osobno?

   Eto ti jadnih etičkih dosega naše desnice. Ili im u snovima marširaju partizani, ili defiliraju brigade djevojačkih vagina i svježe oplođenih jajašaca.