Može li se referendumom ukinuti Republika Hrvatska? Teoretski da, a može li i praktično, vidjet ćemo ovisno o načinu i uspješnosti provođenja prikupljanja potpisa za novi referendum u organizaciji udruge »U ime obitelji«. Iskrenosti radi, radost koju osjetim svaki put kad se u javnosti oglase članovi ove udruge, često je popraćena kožnim osipom i neodoljivom potrebom češkanja, unatoč tome što svrabu nema nikakvih fizičkih uzroka. No, to je moj problem.

   Općeniti je problem što je program reforme izbornog zakonodavstva kojeg je osmislila udruga temeljit i u nekim točkama zavodljivo jednostavan. Izborni prag od pet posto smišljen je kako bi stabilizirao parlamentarni sustav i spriječio čudake u svojim pohodima na saborske fotelje. Unatoč tome u proteklih dvadesetak godina nagledali smo se u saboru svakojakih netopira koji su svojim lepršanjem zabavljali ili zgražavali političku javnost. Na koncu, i lunatici imaju pravo imati svoje političke predstavnike u parlamentu, pa bi se niži izborni prag mogao i prihvatiti bez osobitog straha za sudbinu demokracije. Slično je i s preferencijalnim glasovanjem koje je na izborima za EU parlament isprofiliralo neke lidere na koje se nije računalo, što također ne mora biti loše. Kukavičje jaje predloženog referenduma skriveno je u posljednjoj točki prijedloga udruge »U ime obitelji«, koja predlaže zabranu svake predizborne koalicije, tvrdeći da zahvaljujući koalicijama preživljavaju male stranke koje inače nemaju potporu biračkog tijela. Stav udruge na prvi je pogled logičan, no suštinski je duboko protudemokratski.

   Dogovor, kompromis i usuglašavanje koje dovodi do predizbornih koalicija dio su stabilizacijskih političkih procesa koji okrupnjavaju ponekad nesuglasne parcijalne političke opcije u opći interes i što je najvažnije, predizborne koalicije na koncu prolaze verifikaciju kod birača. U hrvatskoj su se stvarali, ali i propadali deseci političkih koalicija kojima birači nisu poklanjali svoj glas. Zbog činjenice da prolaze verifikaciju birača, predizborne koalicije poštenije su rješenje od parlamentarnih koalicija koje se sklapaju nakon izbora. Birač se ne može usprotiviti koaliciji koja se sklapa u parlamentu nakon održanih izbora (odnosno mora čekati sljedeće izbore da listićem poruči što misli o savezu), dok nezgrapnu ili neuvjerljivu predizbornu koaliciju lako može poslati na političko smetlište prije nego što ona zaživi u parlamentu. Evo primjera HSS-a kao stare hrvatske političke stranke koja se tradicionalno od svog osnutka vezivala za lijevi politički spektar (republikanstvo, antiklerikalizam, socijalna osjetljivost, članstvo u III. Internacionali). Tako je i u suvremenom hrvatskom parlamentarizmu HSS svoje najjače dane zabilježio u savezu sa strankama lijevo-liberalnog političkog spektra (na trećesiječanjskim izborima 2000. godine HSS je imao petnaestak saborskih zastupnika). Josip Friščić je 2007. stranku usmjerio k desnici i poslijeizbornom koalicijom s HDZ-om omogućio Ivi Sanaderu sastavljanje vlade. HSS-ovi birači četiri godine kasnije jasno su pokazali što o tome misle, pa HSS više nije parlamentarna stranka. Isto se dogodilo i HSLS-u, nekoć drugoj po veličini hrvatskoj stranci. Pravo im i budi. Birači ne vole ideološke kolebljivce.