Nije prošlo mjesec dana otkako su HDZ-ovi stručnjaci za turizam prorekli propast aktualne turističke sezone, a iz naše najjače političke stranke stižu nova dramatična upozorenja. Želje za ovu sezonu nisu se doduše ispunile (zarada je unatoč kišurini izgleda bolja nego lani), ali će zato iduća sezona biti potpuni kolaps. Razlog je neki porez na prijevoz putnika autobusima, u što se osobno i ne razumijem, stoga u potpunosti poklanjam vjeru stručnjacima koji kažu da slijedi potop, smak turističkog svijeta kakvog poznajemo danas. Pokajmo se.

   Prvi znak pokajanja trebao bi biti odustajanje ove protuhrvatske vlasti od nerazumnog plana da se dokumenti kojima se autobuseri obraćaju vlastima, pišu na hrvatskom.

Gari Cappuletti iz HDZ-a veli da bi se autobuseri s hrvatskim vlastima trebali dopisivati na stranom jeziku, jer da od hrvatskog jezika u Europi nema kruha. Recimo na engleskom, kojeg razumije svi pismeni Europljani osim Talijana, Francuza, Nijemaca i Mađara. Kako mogućnost pisanja dokumenata ne engleskom Talijanima koji poslovično vole učiti strane jezike neće baš puno pomoći, jezik službenog obraćanja vlastima u Hrvatskoj trebao bi postati i talijanski. Uostalom, više gostiju dolazi iz Italije nego iz Engleske.

Ako može na talijanskom, nema razloga da se službeno obraćanje hrvatskoj državi ne odobri i na njemačkom i mađarskom. Na to ćemo se lako naviknuti jer nas povijesno sjećanje o lijepim vremenima još uvijek dobro služi. Želimo li pak hrvatski turizam postaviti na višu razinu i probuditi interes turista iz regije za dolazak u Lijepu našu, podrazumijeva se da su dokumenti ispisani na ćirilici više nego dobrodošli. Svakako će hrvatski carinici i policajci brže naučiti ćirilicu od engleskog ili primjerice mađarskog. Neki službenici, bože nas oslobodi, ćirilicu možda već i znaju.

   Uz turizam je usko vezana i poljoprivreda. Poljoprivrednici uvijek kukaju i žale se da nemaju. Ljudi su seljacima skloni povjerovati da su siromašni i da teško žive, što je velika greška. Ako ugledate nekog seljaka na traktoru kako se žali na otkupnu cijenu žita, mlijeka, jabuka, krumpira, mesa i kapule, probušite mu gumu. Cijelog života slušam otočne poljoprivrednike kako jauču da im je suša sve odnijela, da ih je bog kaznio tvrdom i suhom zemljom, ukratko da se ljuljaju nad ponorom propasti, baš kao i turizam u HDZ-ovim proročanstvima. Fino rekoh, ove godine pala je kiša. Kupujem na otočnoj tržnici pomidore, čudim se malo cijeni i velim seljaku; eto bar vam je ove godine pala kiša. Kakva greška. Obasuo me salvom žalopojki, prokleta kiša i tko ju je donio; peronospora uništila vinograde, pa vina neće biti ispod četrdeset kuna, pomidori istrunuli od vlage i ovo što je ostalo mora prodavati po trideset, tikvica i krastavaca doduše ima na kvintale, ali morao je unajmiti općinsko skladište pa su sada i oni po deset. Velim, bušite im gume.

   Od seljaka su simpatičniji jedino suci Ustavnog suda koji su si vratili pravo na povlaštenu mirovinu. To je lijep i visokomoralan potez što jamči sigurnost i unutarnji red u državi, te nosi radosnu vijesti i nadu da je u ovim teškim vremeneima barem nečija mirovina sigurna. Doduše policajcima i vojnicima koji su također računali na beneficirane mirovine, nije ništa vraćeno, no košulja je sucu bliža od kaputa. Razmišljam što bi moglo biti iduće. Recimo, da Ustavni sud u duhu Pacte convente iz 1102. godine ospori ustavnost secesije od Krune Sv. Stjepana i posve sumnjivih odluka Sabora od 29. listopada 1918. koje su hrvatskom narodu donijele toliko suza, ustavnog i državnog nereda, da se i danas mnogi pitaju što nam je to trebalo.