Negdje između početka ukrajinskog rata i rušenja malezijskog aviona neprimijećeno je prošla veličanstvena vijest kojom je Rusija odlučno krenula graditi novu budućnost. Ruska je vlada naime, zabranila psovku. I to ne samo načelno, već pravim zakonom koji kažnjava ogrezlog prekršitelja; građani će zbog psovanja platiti od 60 do 80 dolara, a pravne osobe od 1.300 do 1.700 dolara (zamislite dokle je došlo; u Rusiji psuju čak i pravne osobe), naravno preračunato u onom njihovom rublju. Nisam neki poznavatelj Rusije, ali zamislite njihove bankomate, ljudi novac dobivaju u rublju: »Sto tisuća gaća molim, i 50 tisuća potkošulja.« Bankomat pita: »Oprane ili neoprane«. Čovjek odgovara: »Uložit ću u Hrvatsku i Crnu Goru.« »Onda neoprane, oprat ćete ih tamo«, odgovara bankomat.

   Nije trebalo dugo čekati na prve efekte ruskog zakona protiv psovke. Pažljivi analitičar mogao je zamijetiti da ruski separatisti snimljeni kako govore o rušenju malezijskog zrakoplova, nisu izrekli niti jednu ružnu riječ. Tristo ljudi ubijeno je takoreći, u rukavicama. Znalci su odmah zaključili da je profunkcionirala poznata ruska pravna država; srušiš putnički zrakoplov i opsuješ im mater zapadnu, kad eto ti policajca i na licu mjesta kažnjava s 2.500 rubalja, a raketni divizion rebne s okruglih pedeset tisuća.

   U prijašnjim okolnostima Putin bi na vijest o rušenju putničkog aviona sočno opsovao idiota koji je zrakoplov zamijenio s ukrajinskim transporterom i poslao jadnu budalu u Sibir kako ga više nitko ne bi mogao pronaći, a kamoli ispitati. Ovako je ruski predsjednik samo mrzovoljno promrsio: »Sve mora biti učinjeno da se zajamči sigurnost međunarodnih stručnjaka na mjestu tragedije«.

   Kriminalizacija psovke najviše se odrazila na život običnog Rusa. Dogodi se tako da čovjek šeta Nevskim prospektom (a kuda bi drugdje Rus i šetao), te gacne u svježu pasju kakicu. Umjesto da sruši sve bogove s nebesa, Pjotr filozofski dometne: »Gle, proljeće je uranilo. Tek je ožujak, a već je iznad nule; djeca se kupaju u rupama probušenima u ledu.«

   U našim krajevima odnos naroda i psovke bitno se promijenio dolaskom demokratskih promjena. U socijalizmu ljudi su najviše psovali vlast, onako ispod glasa i u krugu obitelji. Kad sam bio gimnazijalac, strašno sam kleo, ne samo vlast, već i svece, Boga, pa Spasitelja, te bližu i dalju rodbinu ljudi koji mi se nisu sviđali. Od mojih riječi susjedima se ledila krv u žilama. Uzaludni su bili vapaji mojih jadnih roditelja. Što su oni više preklinjali, ja sam više proklinjao; psovao sam kao kočijaš pred delirium tremensom. Osim pred bakom.

   Moja je nona voljela igrati poker. Došao bih do nje i poslijepodne, a gdjekad i večer proveo u kocki. Igrali bi za stolom prekrivenim zelenim suknom. Nakon što bi me oplindrala do posljednjeg dinara, pustila bi me da varam sve dok ne bi došli do »egala«, a onda još malo da imam sutra za cigarete. Kad bih dobio lošu kartu gromko bih opsovao Boga. Nona bi se uozbiljila, odložila karte, pogledala me preko naočala i prijekorno rekla: »Nenade ne kuni, jer kuna je naša narodna sramota.«

   Nakon što su izabrali demokratsku vlast, Hrvati su prestali psovati. Postali smo pristojan narod. U tisućama stečajeva bez posla su ostale stotine tisuća. Možete dane provesti u arhivama listajući stare novine, ali nećete naći niti jednu psovku niti grubu riječ otpuštenih radnika i službenika. Pa sam shvatio; nismo mi poraženi bez metka, jer zrna su u to doba letjela obilato. Mi smo bitku izgubili bez opaljene psovke, makar se ne može reći da je ciljeva nedostajalo. Eto, Rusima se to nije dogodilo. I oni su izgubili bitku, ali nisu izgubili psovku, tek je sada kaznama pokušavaju obuzdati. Blažena psovka, bog je poživio.