Zidovi ljude razdvajaju, kad zidovi padnu mnogi se vesele. Neki tuguju. Tako je bilo s Berlinskim zidom, još ranije s Kineskim, još ranije s Hadrijanovim zidom. Svako rušenje zida izaziva kontroverze, pa i rušenje zida koji odvaja samostan sestara milosrdnica sv. Vinka na Praputnjaku od ostatka svijeta. Mene je ta vijest silno razveselila.

Ona pokazuje koliko su se današnje švore modernizirale i pošle ukorak sa svijetom koji ih okružuje. Katolička crkva postala je dinamična formacija koja ne čeka da svojim tumačenjima promijeni svijet, već svojim djelima pokazuje kako se brzo i jednostavno svijet mijenja samo kad postoji volja. 

   Nekad davno svaki je samostan s koludricama imao visoki zid koji je jamčio mir i posvećenost Bogu. Kad je na Drenovi sagrađen novi samostan za časne sestre Presvetog srca Isusova, odmah je oko modernog zdanja napravljen visoki zid. I to ne običan.

U betonski zid uliveni su komadi razbijenog stakla, tako da je kakvom radoznalcu kojeg bi mogle zanimati samostanske novakinje jasno poručeno – prste k sebi bludniče, ili ćeš ostati bez njih. Danas su vremena drugačija. Švore ruše stare zidove i ne samo da kažu: »Dođite«, već »Dođite komotno i s automobilom, čeka vas spremno parkirno mjesto.« 

  Mogu razumjeti Praputnjarce koji se zbog rušenja zida osjećaju tjeskobno i žalosno, nakrivo gledajući časne sestre u rušilačkom pohodu. Ali ni Rimljani u Britaniji nisu bili sretni kad su im preko Hadrijanovog zida provalili divlji Pikti odjeveni u sirovu kožu, s noževima koje su držali među zubima, paleći i rušeći sve pred sobom.

Kinezi nisu blistali od sreće kad su im razjareni Mongoli napravili rupe u Velikom zidu i pregazili ih svojim konjima, lukovima i strijelama, te zasjeli na Zmajsko prijestolje. Velim, mogu razumjeti Praputnjarce, ali ih ne mogu opravdati.

Veličanstveni kotač povijesti ne može se pokrenuti unatrag. Kakva je razlika između barbarskih hordi staroga svijeta i dobro organiziranih časnih sestara sv. Vinka na Praputnjaku? Nikakva. Osuđeni su na uspjeh i zato im pružam moralnu potporu. 

Evo recimo, riječka tvornica papira.

Dok nije bila zaštićena izgledala je kao pupica, u njoj je radilo više od tisuću ljudi i svoj život i sreću vezivalo uz pogone na Rječini. Otkako je zaštićena izgleda kao scenografija za film o patnjama Hirošime. 

  Zamišljam prosječno neinformiranog mladog Europljanina koji dolazi na festival Hartera i razgleda okoliš. On misli ovako: »Evo kako izgleda zemlja koja je nedavno bila u ratu i teško propatila. Razaranja su još vidljiva. Posljedice teških borbi prisutne su na svakom koraku i sporo se uklanjaju.

Ovdje se vodila bitka na život i smrt. Neprijatelj je prodirao kroz kanjon želeći zauzeti grad. S klisura su tukli topovi, a šačica odvažnih bila im je jedina prepreka. No branitelji nisu posustali, borili su se do posljednjeg čovjeka i tako ušli u povijest. Ti boga, ovo su hrvatski Termopili.« 

   Evo do kakvih posljedica dovode ishitrene odluke o zaštiti svega i svačega. Zakon o zaštiti imena i djela Josipa Broza Tita donesen je 1984. godine, a šest godina poslije raspala se država koja je zakon donijela.

Je li itko normalan vidio runolist u prirodnom okruženju? Ostala je još jedna zaštićena sredozemna medvjedica, itd. Mogao bih nabrajati do sutra. Stoga naprijed švore iz Praputnjaka, bagere na gotovs i udri. Za bolje sutra, za omladinu, domovinu i za sebe. Neka vas špotljivi susjedi nikad ne ometu u namjerama. Dolje zaštita prošlosti, živjeli maljevi budućnosti.