Ne samo da vrebaju, već vrebaju sa svih strana. Jedva smo zaliječili ratne rane, kad evo novih podjela. Rijeka bi otišla od županije, jer je prikočena u razvitku. Ima tu neke logike, uvijek je bolje kad si svoj na svome, kada ti nitko s više razine ne može reći što moraš raditi i da li uopće išta moraš raditi. No, može li riječki separatizam ostati izoliran? Neće li i oni koji žive u sjeni Rijeke poželjeti svoj komadić plavog neba i slobodne hrvatske zemlje?

   Upravo se to i događa u ovom trenutku pred našim očima. Sjeme razdora je posijano, virus separatizma pušten je iz boce.

   Opet su otvorene stare podjele. Sušačanima je već prisjelo šest desetljeća života u sjeni dvoglavog orla. Žele svoju općinu, svoj grad na kojeg imaju povijesno pravo. Evo što kažu; dok se Korzo lickalo, uređivalo i pituralo, Strossmayerova je potpuno propala, kao da je duž cijele ulice pala atomska bomba. Sve je prazno, razrušeno, opustošeno.

Osim protuparkirališnih stupića ništa nije napravljeno. Na nekoć elitnom šetalištu, sada nema ni kioska za novine, zatvorena je i ljekarna. Sa sivih fasada otpadaju komadi i prijete prolaznicima. Istodobno riječki Korzo blješti u imperijalnom sjaju. Ukratko, vladavina riječke vlasti na Sušaku je vladavina propadanja i ropstva pod tuđinskom riječkom čizmom, zaključuju Sušačani koji se neće više dati lako zavarati parolama o jedinstvu.

   Dižu se i Vežičani. I njima je dosta Rijeke, ali ne žele ni sa Sušakom. Zapravo, prije sa svima nego sa Sušakom. Građani su izašli na ulice. Vijore se zastave i pjevaju pjesme. »Oj Vežico iz dva dijela, opet ćeš da budeš cijela!« Narod skandira i plješće, govornici se redaju.

   – Pod riječkim režimom ništa nismo dobili, a izgubili smo sve! Kad opet postanemo slobodni, obnovit ćemo našu robnu kuću, obnovit ćemo našu tvornicu umjetnog vina! Narod kliče s oduševljenjem bacajući šešire u zrak.

   Pomutnja je nastala i na Krimeji. Stiješnjena između Sušaka i Vežice, u tome vidi opasnost za svoj opstanak, ali i svoju šansu kao prometna i bescarinska tampon-zona.

   – Krimeja do Piramide, viče jedan, uz odobravanje gomile. Drugi ide korak dalje. »Krimeja do Pariza«, gomila je sve življa, jake riječi raspaljuju njezinu maštu. »Krimeja do Donjecka!« Urnebes u narodu, pale se baklje, kliče se referendumu. »Putin! Putin!«, skandira masa.

   Na spomen Putina riječki gradonačelnik vidi da je vrag odnio šalu i hitno saziva krizni stožer.

   – Mi ovu situaciju više ne možemo dozvoliti. Nećemo priznati razbijanje jedinstva grada, nezakoniti referendum i zazivanje strane sile. Što je najgore, otcijepi li se Sušak, jedini pogon za proizvodnju kremšnita ostat će na lijevoj strani Rječine. Nikad nećemo dozvoliti da Rijeka ostane bez paštakrema!, gromko je zaključio gradonačelnik lupivši šakom po stolu.

   Specijalne postrojbe komunalnih redara oboružanih uređajima za automatsku naplatu parkirališnih kazni, skuterima su izvele desant preko Rječine. Svaki kotač na nogostupu, blatobran na zebri, sve je pokažnjavano u mahnitom i neselektivnom pohodu profesionalnih postrojbi kojima se građani nisu mogli oduprijeti. U pobunjenim kvartovima zavladao je teror i panika. Majke sa suzama u očima grabile su svoja vozila parkirana na zelenim površinama, te ne pitajući ni kako ni kuda bezglavo bježale u strahu od cjelodnevne karte za parkiranje ili pauka. Novinari su zabilježili više desetaka slučajeva proklizavanja kvačila. Štete se zbrajaju. U isto vrijeme na Turniću i Kantridi znakovita tišina. Čekaju se prvi izvještaji, analitičari zdvajaju; hoće li ovi važni kvartovi ostati lojalni. Rasplet događaja čitajte u nekom od sljedećih nastavaka.