Nedostatak suradnje, izostanak komunikacije, nepomirljivi karakteri. Sve su to razlozi kojima se tumači razlaz premijera Zorana Milanovića s bivšim ministrom financija Slavkom Linićem, kao da su njih dvojica bili u braku, a ne u vladi. To su naravno gluposti. Slavko Linić u svojem je mandatu pogodio u toliko bolnih točaka da je pravo čudo što je i toliko izdržao u vrućoj ministarskoj fotelji. Sjetimo se uvođenja financijske discipline u trgovini i ugostiteljstvu, objava lista poreznih neplatiša, obuzdavanje kamata u »švicarcima«.

Njegovi oponenti nisu bili bezimeni građani, već visoko profilirani i utjecajni krugovi krupnog financijskog kapitala. Sjetimo se da je Linić od konstituiranja Vlade najavljivao potrebu poreznog kažnjavanja kapitala koji nije priveden funkciji gospodarskog razvitka (kamate na rentnu štednju, neiskorištene nekretnine). Tko bi volio ministra koji se sprema zagrabiti ne u milijune, već u milijarde. Ne čudi stoga unisono protivljenje političkih predstavnika kapitala; Pusićkinog HNS-a i Karamarkovog HDZ-a mjerama bivšeg ministra koje su na koncu poput poreza na nekretnine ostavljene za neka buduća gora vremena.

   Istodobno, relativno nezapaženo je prošla vijest da se ekipa nekadašnjih podstanara, vrlo siromašnih i na rubu egzistencije, sa svojim obiteljima uselila u prazne stanove na zagrebačkom Črnomercu. Oni tamo žive već godinu dana. Stanove je izgradio investitor koji je završio u stečaju, a po svemu sudeći nekretnine će završiti kao imovina banke. Radi se zapravo o porezu na nekretninu koja nije u funkciji. Doduše nešto radikalnijem i razbarušenijem od Linićevog pokušaja, no u suštini s istim temeljnim rezultatom – stavljanja milijunskog kapitala u gospodarsku i društvenu funkciju.

   Kako će ovi zagrebački »skvoteri« pomoći stabiliziranju ekonomskih prilika u zemlji?

   Novac kojim su plaćali podstanarstvo i koji je kao višak novca stanodavca najčešće završavao u banci ili (nakon najave oporezivanja kamata) u kakvoj ladici ili čarapi, sada će u cijelosti završiti u potrošnji. Naime, siromašne obitelji sa Črnomerca nemaju višak sredstava, već im je sav novac potreban za egzistenciju. Uzmimo da su podstanarski stan plaćali tri tisuće kuna mjesečno. Tijekom godinu dana koliko žive besplatno u tuđoj nekretnini, svaka obitelj je 36 tisuća kuna umjesto na stanovanje potrošila na hranu, odjeću, školske knjige, struju i kućanske potrepštine. Od toga je devet tisuća kuna završilo preko PDV-a u državnom proračunu (jedna solidna mjesečna bruto plaća zaposlenog u državnoj ili javnoj službi), dok je 25 tisuća završilo u privatnom sektoru trgovine, uslužnih djelatnosti i industrije ovisno već o tome što su kupili.

   Tako su financirali poduzetnišvo, a kroz plaće zaposlenih u tim djelatnostima opet su pomogli užem državnom proračunu, ali i mirovinskom i zdravstvenom fondu. Novac se zavrtio u realnom sustavu, umjesto da je ostao zablokiran u virtualnom svijetu bankarskog računovodstva ili rentijerskih škrabica. Upravo je to želio postići Slavko Linić; deblokada milijardi zarobljenih kuna, uz smanjivanje klasnih tenzija u društvu. Potpuno u duhu socijalne demokracije koja ne izlazi iz okvira kapitalizma, ali ga obogaćuje pravednijom raspodjelom tereta. No Linić nije uspio. Oni koji se njegovom neuspjehu vesele, morali bi se zabrinuti zbog uspjeha »skvotera« na Črnomercu. Da se i ostali ne dosjete stihova stare narodne pjesme: »Ne date li ne molimo, uzet će vam narod sam.« A ako do toga dođe, neće se unaprijed znati koga će dopasti obojci, a koga opanci.