Dijele li Hrvatima pravdu neznalice, ljenčine i pokvarenjaci? Ili čak ljudi koji uspijevaju od svake spomenute vrline uzeti po definirajući komadić? Svaki put kada Sud za ljudska prava u Strasbourgu donese presudu protiv Republike Hrvatske osjetim se pasivnim sudionikom zločinačkog poduhvata kojemu je za cilj lišiti pravde moje sugrađane, državljane ove Republike. A sudionik sam iz dva razloga; što se sve presude u Hrvatskoj donose i u moje ime i što se visoke odštete zbog počinjene nepravde hrvatskih sudova isplaćuju iz proračuna kojeg eto, punim već dvadesetak godina u suradnji s ostalim građanima zemlje. 

   Sud za ljudska prava u Strasborgu donosi presude u slučajevima gdje je domicilno pravosuđe zakazalo u tolikoj mjeri da su pogažena najvažnija načela čestitosti i pravednosti zajednička svim članicama Europske unije. Pa kada se pročitaju obrazloženja presuda i suština slučajeva u kojima je Strasbourg dao za pravo građanima u sporu s državom, teško je ne ostati šokiran razmjerima ignorancije koju dosežu sudačke karijere u Hrvatskoj, protegnute i do visina Ustavnog suda. Novčane kazne kojima se kažnjavaju nepravedne države, simbolične su odštete za gaženje ljudskog dostojanstva u čemu su domaći suci i sudovi imali ključnu ulogu. 

  Da nas mangupi za sudačkim katedrama gaze i kad trebaju i kad ne trebaju, čut ćemo u svakoj gostionici, što na koncu i nije bitno, jer prolazi bez ikakvih posljedica. Ključno i bitno postaje kada se objavi u presudi institucije što se zove Sud za ljudska prava. 

   Jedna od posljednjih takvih presuda ukazala je na sasvim jednostavan slučaj; pritvorenica nije mogla nabiti golem račun na mobitelu jer joj je spravu oduzela policija, a ona bila u pritvoru te stoga i ne treba platiti taj telefonski račun. Tako jednostavan zaključak iz nekoliko još jednostavnijih činjenica hrvatski suci nisu mogli dokučiti, a do nas je došao kao pravorijek iz sudnice s drugog kraja kontinenta. Sramotna pljuska od koje bi se suci uistinu trebali zacrvenjeti u ovom slučaju posebno zabrinjava jer uključuje i Ustavni sud Republike Hrvatske koji se po svemu sudeći nije baš preznojio da u okviru domaćeg pravosuđa omogući funkcioniranje pravnog sustava, što mu je temeljna zadaća. 

   Valja zamijetiti da niti jedan segment hrvatskog pravosuđa (niti suce niti državno odvjetništvo), nije zaintrigirao zanimljiv detalj; tko je policijska gnjida koja je nabila račun s oduzetog mobitela u vlasništvu pritvorenice? A trebalo je zanimati, jer će na koncu i telefonski račun i visoke sudske troškove platiti država iz proračuna. 

  Iz takve točke gledišta nije teško izvući zaključak o vertikali koja je omogućila strelovit razvitak pogubne spirale korupcije, nepravde i lopovštine svake vrste što razara temelje društvenog bića, a o pustoši u gospodarstvu da se i ne govori. Otezanje pravosudnih postupaka neposredni je uzrok agonije i kraha stotina poduzeća koja su bila prepuštena volji kriminalnih poduzetnika nerijetko s odgovarajućom iskaznicom poznate političke zločinačke organizacije. No za prolivenom vodom više nema smisla plakati. 

   I tu je najveća vrijednost našeg ulaska u EU, važnija i od zamišljenih vreća s novcem koje bi trebale stizati iz Bruxellesa; mogućnost svakog građanina da se od zloće i nemara državne vlasti (u ovom slučaju sudske), ima kome obratiti u zaštiti svojih prava, da i nad kadijom postoji kadija koji ima snage reći: Časni suče krivi ste, ovom građaninu povrijedili ste ljudska prava.