Kako je u Americi, kod nas je još super. Nekog Waltera Williamsa liječili su u gradu Lexingtonu, država Mississippi, pa je umro. Tako mrtvog odvezu ga na mumifikaciju, ali se čovjek iznenada predomisli, iskoprca iz mrtvačke vreće i na užas pogrebnika zatraži da ga ne balzamiraju živog. Liječnik koji ga je liječio, objasnio je da se nepouzdanom gospodinu Williamsu pokvario »pace-maker«, što je uzrokovalo čitavu nepodopštinu. Neobični događaja završava s izvjesnom dozom društvene kritike, jer je dotični Wiliams nakon senzacionalnog bijega od pogrebnika umro za samo 14 dana. Je li to bilo pristojno? Raditi takav cirkus za dva tjedna, pa opet ponoviti proceduru i trošak. Nije li se gospodin Williams mogao malo strpiti, jer mumificiranje ionako ne bi preživio, a rodbinu bi poštedio neželjenih novčanih izdataka. Tko će to sada platiti? Polica osiguranja sigurno ne pokriva troškove liječenja nakon službeno utvrđene smrti. Obitelj je nadrapala. U našim bolnicama srećom nema takvih ludorija, kod nas nitko ne oživi. Kad umreš to je zauvijek. Izuzetak je Hrvatska demokratska zajednica. 

 Ta je kriminalna organizacija prošla kroz kliničku smrt još 2000. godine i tko god je mislio spasiti živu glavu iz nje je bježao naglavačke. O, kako su samo letjeli Ivić, Mate, Andrija, Ljerka, Vesna, pa onda Miro, Ivan, itd. Popis bi bio povelik. A nije da nisu imali zašto bježati i čega se bojati. Opće je mišljenje bilo – sad će početi hapšenja. Poduzeća privatizirana za siću, pa pokradena i uništena, novac nestao, nestali i dragulji, a narod izginuo u gomilama. Oni koji su tada ostali u HDZ-u doimali su se poput zombija, mrtvaca koji iz nekog samo njima znanog razloga odbijaju priznati da su mrtvi dok čekaju u redu za mumifikaciju. No, nikakva se uhićenja nisu dogodila, a još manje presude. Ispalo je »tko je jamio je jamio«. Dr. Ivo kom’ na užas, kom’ na radost – mrtvaca je oživio. Na koji način, to se do kraja pouzdano ne zna ni danas. Je li mu bilo dovoljno umjetno disanje usta na usta, je li ga sklepao od raznih dijelova koje još nije zahvatila mrtvačka nekroza. Kako bilo, reanimacija je obavljena spektakularno. Ne samo da je kadaver oživio, već je i sasvim nemrtvački preuzeo vlast u zemlji i osjećao se uglavnom dosta dobro, sve do ove nesretne presude.

  Kad je truplo po drugi put palo, ovaj put u raširene ruke Tomislava Karamarka, nisu začudile njegove djetinje širom otvorene oči. Čudno je bilo što nitko ne bježi. 

 Karamarko je to objasnio ovako: »Nismo mi lopovi, mi smo sirotinja. Između 380 tisuća nezaposlenih, koliko je tu naših članova?!« 

  Doista, koliko? Kao strastveni čitalac »crne kronike«, dnevno pročitam gotovo sve članke koje naš list objavi u toj rubrici. I siguran sam u ovu činjenicu; 99 posto lopova nije u radnom odnosu. Na jednog uhićenog ministra dolazi barem tisuću lopova koji kradu upravo zato što su nezaposleni. Ako je HDZ-ovce teško pogodio rast nezaposlenosti to se moralo odraziti i na porast lopova među članovima stranke. To je neumitno. Nezaposleni poput termita skidaju bakrene oluke, kradu po grobljima kipiće mjedenih anđela, čitave pruge i željezni mostovi netragom nestaju, a o supermarketima da i ne govorim. Sve to zbog krize čine nezaposleni. 

  Da je Karamarko rekao kako u stranci raste broj mentalno retardiranih, to bi onda bila druga stvar. Jer oni jadni ako nešto i maznu, nisu svjesni društvenih posljedica svog (ne)djela. A onda im se i prašta. Ne samo pola. Sve.