Ne bi to čovjek nikad pomislio, ali ipak ispada da je tako, nakon što nam je EU poručio da je najbolje od svega izgraditi pelješki most. Most koji vještinom iskusnih i pametnih prometnih stručnjaka, političara i genija razvitka obilazi kopno pa juri ravno preko morskog plavetnila, može biti značajan projekt razvitka jedino kad uđe u Knjigu najglupljih rekorda, kao najveći nepotrebni most na svijetu. Nitko ne gradi mostove tamo gdje postoji kopno, bez obzira na granice. Granična pitanja i načini prelazaka granica dogovaraju se i zato služe političari. To im je posao. Mostove grade radnici i inženjeri tamo gdje nema kopna. A kopno između juga Hrvatske i sjevera postoji. Dovoljno je da se po njemu izgradi nekoliko autocesta. Logika možda primitivna, ali funkcionira već tisućama godina otkako ljudi grade ceste i mostove. No, most je skup, kažu 200 milijuna eura, a bit će vjerojatno i koja kunica više. A novca nema. I da hoćemo graditi bijeda nam ne da. Zato ponekad nije loše biti siromašan, jer kad novca nema, ne može ga se trošiti uludo i ludostima opteretiti generacije koje će ludo potrošene novce godinama otplaćivati. Čak ako novac i dođe iz Unije, koliko još kilometara vodovoda treba sagraditi, kanala za navodnjavanje, ambulanti, škola i dječjih vrtića urediti. Popis može ispuniti čitavu knjigu. Nepotrebni most je na posljednjem mjestu. 

    Liječnik najbolji sindikalni povjerenik

   Jadna je činjenica da pored tolikih stotina plaćenih profesionalnih sindikalnih vođa, ključni dokument koji štiti radnikčka prava postaje liječnička uputnica. Ne mislim da su zaposleni Croatia Airlinesa trebali učiniti nešto drugo, nisam u njihovoj koži, ali vjerujem da su napravili za sebe ono najbolje što su u tom trenutku mogli. Ni liječnici nisu nimalo krivi, niti su nešto slagali – bolest nije potpuno mjerljiva aparaturom, bolest je i osobni pacijentov doživljaj zdravlja, pa ima puno razloga zbog kojih se čovjek opravdano osjeća bolesnim. Kad netko kaže da ga boli, liječnik je dužan vjerovati mu i pomoći da se bolest svlada. 

  Zaštitimo HDZ 

  – Nije moguće da američki eksperti za Hrvatsku ne bi znali da gotovo potpunu kontrolu u politici, gospodarstvu, kulturi i medijima imaju bivši komunistički kadrovi i njihovi mlađi klonovi i da ti ljudi, ni kad bi to htjeli, nikako ne mogu demokratizirati Hrvatsku, nikako ne mogu izgraditi državu vladavine prava i stvarne slobode, državu u kojoj bi vladala stvarna ravnopravnost svih građana, poručuje se u katoličkom tisku i tako izravno napada Hrvatska demokratska zajednica, zbog nebitnih biografskih podataka ljudi koji su vodili stranku i državu. 

   Pa što ako su čelni ljudi HDZ-a bili u partiji, pa što ako su ljudi bježali iz Saveza komunista u HDZ. To su učinili uz katarzične pomake, svjesni potrebe jačanja stožerne državotvorne stranke kadrovima ljevice. Hoće li se već jednom moći zaključiti i ta stranica naše povijesti. Uostalom pogledajmo podatke. Istina je da je polovina premijera HDZ-a imala člansku iskaznicu SKH. Ali u bivšoj partiji je bila i polovina premijera iz redova SDP-a, a o tome katolički tisak šuti, ne želi reći niti riječi. Pa ako se već kritizira zadah ocvalog komunističkog imperija, onda bi bilo pošteno to učiniti s oba pola političke stvarnosti u Hrvatskoj. Aludirati na aktualnog predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka da je »mlađi komunistički klon« i time uvrijediti i prvog predsjednika stranke Franju Tuđmana, negirajući njegovu iskrenu i suštinsku demokratsku preobrazbu, providan je trik na koji politička javnost neće nasjesti.