Odavno je poznato da se vodeći ljudi riječkog SDP-a već neko vrijeme ne sastaju na zajedničkim neslužbenim kavama. Ranije, Slavko Linić, Vojko Obersnel, Zlatko Komadina, Željko Jovanović i eventualno još pokoji jači stranački igrač, ovisno o temi, Vidoje Vujić, Luka Denona ili Pavo Komadina, sastajali su se, najčešće nedjeljom ujutro u Bonaviji, i to je bilo pravo mjesto na kojem su se donosile političke odluke – o najvećim projektima ili, još puno češće, o kadrovima. Jer, politika – to je kadroviranje. U međuvremenu ekipa se, više-manje, međusobno udaljila. Bilateralno, jedan na jedan – sve 5. Svi zajedno, uglavnom ne. 

   Zato je sada u ovdašnjem SDP-u na djelu odmjeravanje snaga. A Jadrolinija je bila pravi poligon na kojem se okršaj mjesecima vodio. Možda ta bitka nije i rat, no dominacija unutar stranke najčešće se pokazuje upravo kroz moć kadroviranja, a kako je Jadrolinija državna tvrtka čvrsto oslonjena na Vladu, a i time volju samog premijera Zorana Milanovića i Ministarstvo prometa i pomorstva, onda je jasno da je to bio poligon za pokazivanje mišića na lokalnom terenu. 

  Mora se priznati, stvari nisu dobro krenule za šefa ovdašnjeg SDP-a Vojka Obersnela. On je na čelu tvrtke htio svog prijatelja i suradnika Petra Škarpu iz TZ, ali to nije dobro prošlo. Smatralo se da je bio malo previše subjektivan u tom pokušaju i da bi ga mediji razapeli zbog takvog kadroviranja, posebno nakon što su u Luci i Lučkoj upravi već isto prošli njegovi ljudi, bliski prijatelji. Uz to, dio SDP-ovaca mislio je da ne bi uopće bio grijeh kad bi Slavko Lončar ostao na čelu firme do penzije, dakle još kratko, maksimalno godinu dana. Drugi su bili za to da ga se pošto-poto makne, i to što hitnije. Neke baš i nije bilo briga, već su ignorirali one koji su se malo previše oko svega trudili, što je također bio »statement«. Bilo je i onih koji su naprosto htjeli svoje kadrove, primjerice prof. Pavo Komadina voli kontrolirati sektor pomorstva u Rijeci, a naravno bilo je i onih kandidata koji su se sami pripisivali »providnosti« najmoćnijega – Slavka Linića, pa su se kao takvi sami reklamirali… Ne smijemo zaboraviti ni koalicijske partnere, i oni su se pojavljivali sa svojim kandidatom, primjerice HNS. 

  U trenutku kad je prvi natječaj s kandidatom Škarpom pao, gradonačelnik je bio ljut. Smatrao je da su mu unutarstranački kolege putem medija srušili najboljeg kandidata. Od tog časa počelo je veliko odmjeravanje snaga, lobiranje, telefoniranje, hitanje u Zagreb… U međuvremenu, međutim, Obersnel nije spavao. Pametno je zaključio da isfuravanje politički obojenih imena nije dobar recept, ne toliko zbog riječke javnosti koja je jako osjetljiva na Jadroliniju kao jedan od preostalih riječkih simbola, već u prvom redu zbog unutarnjih odnosa u ovdašnjem establishmentu. Radio je dosta uspješno na tome da »prisvoji« ministra Sinišu Hajdaša Dončića, koji ima zadnju riječ, ali s obzirom da dolazi iz Zagorja – nema »svoje« kadrove u Rijeci. Obersnel je stoga mudro predložio ime čovjeka koji dolazi iz privatnog sektora, nema repova, jer je toliko mlad da ih vjerojatno – i da je želio – nije stigao steći, i ministar doista nije imao razloga da ne potvrdi mladog i obrazovanog čovjeka s lijepim referencama, Alana Klanca. 

  Gradonačelnik je potvrdio moć. Doduše, pokazivanje mišića drugim SDP-ovcima trenutno nije toliko ni trebalo. Ova pobjeda trebala je baš Obersnelu pred izbore. Ali nije stvar u tome tko će iskadrovirati, nego – da parafraziramo starog dobrog Marxa – tko će Jadroliniju izmijeniti. Jer, pred novim direktorom, tko god bio, posao je restrukturiranja, možda ukidanja nekih linija koje život na otocima znače, vjerojatno i privatizacija uz otpuštanje dijela ljudi, moguća demonopolizacija tržišta, uvođenje nove politike tarifa i cijena… Zbog toga je trebalo odabrati najboljega. A je li tako ispalo, to može pokazati samo vrijeme.