Obersnelov obrat, to bi mogao biti novi naziv za ono što se nekada zvalo kopernikanskim obratom. Riječki gradonačelnik i šef SDP-a Rijeke Vojko Obersnel iznenadio je, mora se priznati, ovoga tjedna javnost kad je od donedavno jednoga od najodanijih suradnika premijera i predsjednika SDP-a Zorana Milanovića dosta naglo postao njegov glavni protivnik, odnosno branitelj lika i djela Slavka Linića, te time prva osoba koja je Milanovićev čin smjene nazvala »neljudskim«.

Obersnel je toga dana sazvao i ad hoc sjednicu Gradskog odbora SDP-a i krenula je medijska lavina o »riječkim dečkima« koji brane Slavka Linića, a ruše Zorana Milanovića. 

   S obzirom da se Obersnel sve do prije nekoliko tjedana dnevno čuo s premijerom, često kao njegov neformalni savjetnik budući da mu je uvijek bio osoba od povjerenja, čak i poznavatelji prilika ostali su time zatečeni.

Prvo, i najlogičnije: Obersnel vjeruje Slavku Liniću. Ovako oštro prema vlastitom stranačkom šefu mogao je reagirati samo ako je posve uvjeren da nije bilo opravdanog razloga za smjenu Linića, a pogotovo ne za takav način smjene, preko plasiranih naslovnica i nabrijanih afera.

Neki Obersnelu bliski ljudi pokazuju zavidnu zločestoću, pa kažu i da je on tako reagirao jer je ionako cijelo vrijeme sluga Slavka Linića i njegov klon, a naravno da postoje i oni najzločestiji koji misle da je možda Obersnel u bilo kakvim problematičnim radnjama umočen zajedno s Linićem, ili barem upoznat s problematičnim stvarima, pa na taj način brani sebe…

No, na to se nećemo ni osvrtati jer to je ispod razine najprljavijih špekulacija. Uostalom, premijer je jasno rekao da Linić nije za ništa kriminalno optužen, pa prema tome takve grozne konstrukcije o mrežama i umreženima nitko normalan ni ne može napisati u novinama. 

  Dakle, drugo, motiv za oštru Obersnelovu reakciju može biti i bildanje unutarstranačkih mišića. Otklonom od Milanovića, koji je trenutno više nego nepopularan, Obersnel se u tih 24 sata odjednom prometnuo u najhrabrijeg vinovnika političke scene.

Dok Milanović brutalno smjenjuje moćnog Slavka, Obi ga već kritizira. Kakva petlja! No, svojim isturanjem u žižu medija automatski postiže i dodatan, neki bi rekli win-win cilj: neutralizira i minorizira svog starog (ne)prijatelja Zlatka Komadinu koji cijelo vrijeme slovi za glavnog oponenta šefa stranke, a sad mu, eto, Obersnel krade svjetla pozornice i preuzima ulogu lidera u svom blitzkriegu. 

   Može i treća varijanta: Obersnel je jednostavno ljut na šefa Milanovića iz najsebičnijih mogućih razloga, jer ga nije stavio na listu za Europski parlament, odnosno ponudio mu je mizerno 10. mjesto (od 11) što je gradonačelnik uvrijeđeno odbio. Normalno, na ovu tezu čitatelji će ponovno čitati gradonačelnikov demantij, no pustimo formalnosti na stranu. Upravo Zagreb bruji o tome da je riječki gradonačelnik ostao »iznenađen i uvrijeđen« time što mu Milanović nije iskazao čast visokim plasmanom za EP, a događaji u Rijeci to kao da potvrđuju. 

  Ako je i to pogrešno, postoji i četvrta mogućnost: Obersnel je jednostavno iskonski ljevičar, istinski socijaldemokrat, partijski drug, kojemu je već dosta neoliberalnog koncepta Vlade i, posljedično tome, ne želi biti među krivcima za pad rejtiga SDP-a uzrokovan promjenom političkog smjera Milanovićeva SDP-a. Na Ronjgima je održao revolucionarni i gorljivi ljevičarski govor s crvenim karanfilom u ruci, kao spasitelj autentičnog, račanovskog SDP-a. Pobrao je pljesak i ovacije – što je i očekivano, jer članstvo vapi za lijevim diskursom. 

   Utoliko, kao peto i možda posljednje, možda je Obersnel za ovakvim saltom posegnuo i zato jer i sam želi ojačati unutar stranke, barem kao novi ideolog i kadrovik koji zajedno s Linićem sada namješta kandidaturu Tonina Picule za novog predsjednika SDP-a.

A možda je i, kako multiple choise koncept obično zaključuje: sve navedeno.