Prije nekoliko dana Rijeku je posjetio novi švedski veleposlanik u Hrvatskoj, Lars Schmidt. Čovjek je došao pripremljen na razgovor, vidjelo se da poznaje gospodarsku situaciju, da je izravan, operativan i brz u razgovoru, te da diplomaciju smatra sredstvom za ostvarivanje obostrane ekonomske koristi.

 S kojom porukom da se vratim, koji vaši projekti trebaju investitore, pitao je na službenom prijemu župana Zlatka Komadinu i gradonačelnika Vojka Obersnela. Oni su na to pitanje najprije malo spustili pogled, pa se međusobno ispod oka pogledali, kao dvojica đaka kojima je strogi profesor postavio pitanje, pa sada oni jedan od drugoga očekuju neki pametan odgovor, a znaju da više od dvojke ionako ne mogu dobiti. Nastao je lagani neugodnjak, tišina od par sekundi, a onda je veleposlanik postao još izravniji: »zar vi nemate veliki Gateway projekt – trebaju li vam investitori?«. Bilo je potpuno jasno da se to pitanje odnosi i na švedske državne tvrtke, ali i na privatni sektor. Na bilo koji biznis i kolanje novca. Veleposlanik želi posredovati, bilo je posve jasno.

 Tu su se Komadina i Obersnel već lagano počeli došaptavati, kako doskočiti ovoj situaciji. Pošteno govoreći, gradonačelnik je odmah odgovorio o dvije faze Gateway projekta, o traženju koncesionara za budući kontejnerski terminal, te o drugoj fazi na Delti, gdje se traže investitori za hotele, marine itd. Komadina je pak svoju službenicu migom poslao na gornji kat po Katalog investicija te nabrojao razne mogućnosti ulaganja, ali sve uopćeno i garnirano pričom o novom Županijskom prostornom planu… itd.

 No, zašto veleposlanik nije odmah dobio fascikle s projektima, recimo, Lječilišta Veli Lošinj, za kojega Županija godinama traži investitora, a u svim planovima zdravstvena industrija – ah, kako to gordo zvuči – jedna je od glavnih razvojnih poluga regije za naredne desetljeća. Zašto veleposlanik nije dobio papire o potrebnim ulaganjima u infrastrukturu za Zagrebačku obalu, možda čak i cestu D403? Ili bilo što drugo. A čak je rekao i kako je hrvatska dijaspora iz Švedske spremna ulagati u Rijeku i Hrvatsku. Putem švedskog veleposlanstva, ne hrvatskog u Stockholmu.

 Naravno, nije ova priča osobito bitna. Bitno je da riba smrdi od glave, i da sam premijer Zoran Milanović uvijek ponavlja da se politika ne bi smjela svesti na »torbarenje«, da on kad putuje svijetom neće licitirati o hrvatskim tvrtkama ili projektima. To je očito zajednički rezon svih u aktualnoj hrvatskoj politici. Zato je valjda i zamjeniku ministrice vanjskih poslova Jošku Klisoviću bilo potrebno pola mandata da, nakon dvije godine rada, nedavno predstavi projekt gospodarske diplomacije. Hrvatska, valjda, ima diplomaciju – ali ne gospodarsku. Malo je upitno što onda svi ti veleposlanici, konzuli i atašei rade po svijetu, ali ok – valjda promiču hrvatsku kulturu.

 Ova priča samo je ilustracija potpuno pogrešnog pogleda na modernu politiku u Hrvatskoj. Da, politika bi upravo trebala poslužiti tome da dovede investitore i pokrene razvoj. Zapravo, ničemu drugomu i ne treba služiti. Jer javni sektor samo tako i može postojati – bez gospodarstva ga nema, i župan i gradonačelnik ne bi imali čime upravljati da nema gospodarstva, poduzetnika i ulagača. Dobri primjeri za to su Istra i Varaždin, ma što tko mislio o tome. Nažalost, naša se politika ponaša kao da joj to nije potrebno. Ili još gore, da joj se ispod časti time se baviti. I to je glavni razlog zašto Hrvatska stagnira. Jer joj se novac nudi, a dionici se sramežljivo gledaju ispod oka.