Što vrijeme više prolazi, to se unutar vladajućeg SDP-a vide sve veće razlike. Naizgled, SDP u izbornoj godini stabilan i bez unutarnjih raskola ulazi u sraz s HDZ-om. Nakon što se u lipnju prošle godine u SDP-u bila dogodila najveća unutarnja kriza, kad je isključen Slavko Linić, strasti su se smirile i Milanović svakako ima mir – danas. 

   No, svaki razgovor sa socijaldemokratima, svaki njihov javni istup (osim ako se ne radi o najužem Milanovićevom krugu ministara) pokazuje da unutar te stranke postoji duboka, praktički nepremostiva podjela oko karaktera stranke i smjera u kojem se ona mora razvijati. SDP potresa duboki sukob između grupacije koja misli da se SDP mora vratiti instinskoj ljevici, vrijednostima iz doba nastanka socijaldemokratske ideje koja je tada još bila nevina (kasnije smo se uvjerili – i naivna), ali koja je mnogo više marila za čovjeka sa velikim Č, i koja ne smije pristati na okolnosti neoliberalizma što danas globalno vlada, te – onih drugih. 

   Jučer je na proslavi Praznika Rada Vojko Obersnel otvoreno pozvao vrh stranke da se vrati korijenima, a Zlatko Komadina čak i da se vrati – Karlu Marxu. Tonino Picula i Antun Vujić u Bruxellesu, daleko od kape stranke, organiziraju skup o suštini socijaldemokracije i SDP-a; Davorko Vidović prije nekoliko dana na televiziji govori o tome da se SDP praktički ne razlikuje u provođenju svojih politika u izvršnoj vlasti od HDZ-a, a da je još jedina razlika pogled na Drugi svjetski rat. Vrlo sklon takvom načinu razmišljanja je i predsjednik Sabora, Josip Leko, a i dobar dio SDP-a na terenu. 

  Cijela ta široka grupacija misli da ova vlada i ovaj premijer olako pristaju na neoliberalnu politiku koju nameće EU, gdje su socijaldemokrati ili ljevičari na vlasti u samo pet od 28 država. Ako i misle da su hrvatski SDP i hrvatski premijer naprosto žrtve takvog ekonomsko-političkog poretka na globalnoj karti, opet – nisu zadovoljni. Misle da se SDP treba vratiti onima koji su ga stvorili, a to su radnici i oni koji žive od svoga rada. Činjenica da premijer svoje poteze i politike bistri s poduzetnicima tipa Emila Tedeshcija, nimalo ih ne impresionira. Pokušaj da SDP postane stranka centra koja samo naginje ulijevo, preziru. Uostalom, na toj je platformi Ivo Josipović dokazao kako se gubi. Svi ti ljudi misle da SDP ne opravdava društvenu ulogu koju ima – da štiti i brani rad. 

   S druge strane, međutim, su »oni drugi« – to su u prvom redu Milanovićevi ljudi, ministri, članovi Predsjedništva, koji i sami provode politiku za koju se tvrdi da je neoliberalna. Tu su svi oni koji od aktualne vlasti imaju koristi. To su i svi mladi SDP-ovci, cijela jedna nova generacija koja i ne može pojmiti vrijednosti koje je možda imao bivši sustav, a koje su za današnje socijaldemokrate uglavnom nedostižni san (pritom nije riječ o demokratskom poretku nego socijalnoj državi, naravno). Zanimljiv podatak: već 2007. godine, na prvoj konvenciji na kojoj je Milanović izabran za šefa stranke, čak 70 posto delegata činili su ljudi koji su se u SDP učlanili nakon 2003. godine. To znači da stranku, realno, vode većinom ljudi koji su novopridošli u stranku, u odnosu na bardove koji zazivaju korijene ljevice kao glavnu političku platformu. 

  Zašto uopće pričaju o neoliberalizmu, pa to je današnji svijet, što se tu imamo čuditi? Što će meni socijaldemokracija otprije 120 godina, mi moramo ići naprijed. Ti anakronizmi ne mogu biti tema«, rekao mi je ovih dana jedan od Milanovićevih ljudi. No, to samo potvrđuje duboki koncepcijski sukob koji živi u SDP-u. 

   Vrh stranke politiku promišlja potpuno drugačije od baze – pri čemu naravno izuzeci postoje s obje strane. I zato će taj raskol koncepata u jednom trenutku samo buknuti, šiknuti poput lave iznad glava SDP-ovih moćnika. Jasno, to će se neminovno dogoditi tek kad SDP izgubi vlast. Dotad interesi krpaju te napukline. A tada će rascjep, koji se danas tek površno nazire, postati dominantna karakteristika ove stranke – dobit će svoje lidere i formirane oblike. U tom trenutku SDP će morati odlučiti što je. 

   Napokon.