Što se to počelo događati s Rijekom, u kojoj su ideološke podjele postale toliko duboke da se baš u ovom gradu topovskim udarima ili petardama ozljeđuju djeca, a policija mora uhićivati pripadnike navijačkih skupina i kontraprosvjednike u odnosu na one koji sudjeluju u antifašističkom maršu na Korzu?! Podjele su sve dublje svugdje u Hrvatskoj, ali ako postoji sredina koja je od toga donedavno bila zaštićena, to je baš Rijeka.

Policija je objavila da je devet osoba uhićeno zbog protupravnog ponašanja tijekom i nakon antifašističkog marša u Rijeci. Riječ je o bacanju petardi na prosvjednike te bacanju baklji na kafić Štriga gdje su nakon prosvjeda sjedili sudionici antifašističkog marša, ali i građani koji su došli samo na nedjeljnu kavu.

Ali ne, ta promjena klime nema veze s promjenom vlasti i stavom gradonačelnice Ive Rinčić da odbija sudjelovati u bilo kakvim marševima i prosvjedima – osim ako objema stranama, da ih tako nazovemo, ne smeta nova vlast koja se ponaša »centristički« i ne želi osobno podržavati izvaninstitucionalne oblike iskazivanja političkih stavova. I desnica, a i ljevica, traže poligon za djelovanje, a to je najlakše činiti na ulici, kroz prosvjede gdje se okupljaju potpuno nehomogene grupacije građana kojima se lako manipulira.

Cijela riječka priča je, naravno, kompleksna i višeslojna. Moguće je da iza odluke Rinčić da ne sudjeluje u prosvjedima bilo HOS-a, bilo onima gdje se pojavljuje jugoslavenska zvijezda, kako je sama rastumačila, stoji obični pragmatizam – njena je većina u Gradskom vijeću veoma tanka, a čine je bivši Filipovićevi vijećnici te Most. U danima uoči izglasavanja proračuna ona ne treba sukob s Mostom, koji je pak povezan s Armadom putem njihova saborskog zastupnika Marina Miletića, pa se radije ogradila od svega. Možda bi drukčije reagirala da se antifašistički marš održavao nakon 15. prosinca kad se glasa o proračunu. Uostalom, Rinčić je bila u koloni Hoda za slobodu ove godine, dakle teško je vjerovati da po uvjerenjima nije demokrat, liberal i antifašist. Ali u ovom trenutku politički joj nije odgovaralo da stoji pod bilo čijim simbolom, pa ni zvijezdom. Jer bi mogla ostati bez dvije ruke Mosta, i završiti na novim izborima ako proračun padne.

To je možda populistički, ali je legitimno. Jednako tako, na antifašističkom maršu u Zagrebu nisu bili ni gradonačelnik iz Možemo! Tomislav Tomašević, a ni šef SDP-a Siniša Hajdaš-Dončić pa je pomalo licemjerno kad gradonačelnicu Rinčić prozivaju iz te dvije stranke za – nedolazak. Jer ni oni nisu došli.

Drugi je aspekt riječke priče da očito u cijeloj Hrvatskoj, pa tako i u Rijeci, jača polarizacija između krajnje desnice i krajnje ljevice. Društvene podjele su sve snažnije u cijeloj Europi, pa tako sasvim logično i u svim državama i gradovima. Ove podjele naročito utječu na mlađu generaciju – na sceni su »neki novi klinci«. Država je propustila učiniti dovoljno na objektiviziranoj edukaciji mladih o tome na kojim je zasadama demokratska Hrvatska ustavno sazdana, a s druge strane što li tek uče kući?! Socijalno deprivirani i ekonomski frustrirani ljudi lako odgajaju nasilnike u svojim obiteljima. Istodobno, vlast se nedovoljno ograđuje od nekih pojava. Za njih je Thompson tek »pjevač koji već 35 godina pjeva istu pjesmu«. Možda je najviše u pravu bivši župan Zlatko Komadina kad kaže da i ZDS i crvena zvijezda imaju svoje »dvostruke konotacije« i da ih oboje treba ostaviti negdje u povijesti. Jer danas žive samo u glavama manjine građana, barem u onoj primarnoj konotaciji.

A treći aspekt riječke priče jest činjenica da između antifašističkog marša i onog kontraprosvjeda u crnim majicama postoji bitna razlika. Prvi ničim nisu nikoga fizički ugrožavali ili napadali. Dok su ovi drugi bacali tako jake petarde da su na kraju ozlijeđena mala djeca. Razlika je dakle jasna.

A tko je za to najbolji arbitar – policija.

Cijela situacija je naelektrizirana, ali jednostavno je: gradonačelnica koja ne dođe, kao ni prosvjednici koji nikoga fizički ne napadaju, sigurno nisu akteri stvaranja tenzija.