Grčka i Bugarska članice su EU-a koje su prihvatile temeljne ugovore Unije, a time i pravila ponašanja sukladno europskoj stečevini. Pa i u odnosu na »malu bivšu jugoslavensku republiku«
Nakon raspada SFRJ-a tadašnja Socijalistička Republika Makedonija zatražila je međunarodno priznanje. Odmah kreću prosvjedi u Grčkoj, koji traže da se ime nove države ne prihvati. Grci tvrde da je SR Makedoniju 1944. godine izmislio Tito, i to iz razloga jer je navodno imao teritorijalne pretenzije prema sjevernoj Grčkoj. Pritom ih posebice smeta pozivanje na to ime jer se današnji Makedonci osjećaju Slavenima.
Mišljenja Arbitražne (Badinterove) komisije, koja je osnovana povodom zasjedanja Konferencije o bivšoj Jugoslaviji u Haagu 1991. godine, postala su dio međunarodnog javnog prava. U tom mišljenju broj 6 od 11. siječnja 1992. godine, kao i u razmjeni pisama između Arbitražne komisije i Vlade Republike Makedonije, naziv Republika Makedonija nije bio sporan. Osmog rujna 1991. godine održan je referendum kojim je potvrđena prethodna Deklaracija o suverenosti. Od 65 posto građana koji su izašli na birališta, 95 posto je glasalo za novu suverenu i neovisnu makedonsku državu. Novim je makedonskim Ustavom došlo do promjene imena države iz »Socijalistička Republika Makedonija« u »Republika Makedonija«. No odmah stupa na scenu Europska zajednica (EZ): »Vijeće ministara EZ-a spremno je priznati Makedoniju kao suverenu i neovisnu državu unutar njezinih granica, ali samo pod imenom koje mogu prihvatiti sve strane.«
Koje su to »sve strane« nakon izjašnjavanja građana na referendumu? Na zahtjev Grčke 1992. godine EZ donosi Lisabonsku deklaraciju, kojom zabranjuje novoj državi da se koristi nazivom »Republika Makedonija«. I tako odmah nakon raspada SFRJ-a za Makedoniju počinje trnovit i neizvjestan put neovisne i suverene države prema članstvu u NATO-u i EU-u. Bugarska je bila prva zemlja koja je, u siječnju 1992. godine, priznala Makedoniju. No priznala je makedonsku državu, a ne makedonsku naciju, makedonski jezik, nacionalno-povijesno i kulturno nasljeđe. Grčka nije htjela priznati ustavno ime Republike Makedonije. Republika Albanija je priznala makedonski narod, ali ne i Republiku Makedoniju pod njezinim ustavnim imenom. Sedmog travnja 1993. godine, Vijeće sigurnosti UN-a donosi Rezoluciju 817 kojom se ta zemlja prima u UN, ali pod privremenim imenom FYROM (Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija).
Glavni problem od samoga početka spora jest u tome što Grčka vjeruje da je naziv »Makedonija« isključivi dio njezine povijesti i kulturne baštine, tvrdeći da njezin sjeverni susjed to naslijeđe zlorabi. Novi pregovori pod pokroviteljstvom UN-a oko budućeg naziva države, započeli su krajem 1995. godine. Evo nekih prijedloga imena koja su se na sastancima pojavljivala više od desetak godina, bez postignutog rezultata: Gornja Makedonija, Sjeverna Makedonija, Nova Makedonija, Republika Skoplje, Republika Makedonija – Skopje, Slavenska Makedonija, Vardarska Republika… »Na prijevremenim izborima u prosincu 2016. godine po broju osvojenih mandata pobijedila je stranka VMRO-DPMNE, koja je bila na vlasti u posljednjih jedanaest godina i koja je, to treba posebno naglasiti, u cijelom tom razdoblju koalirala s makedonskim albanskim pobjedničkim stankama. Stvoren je, pa i izrijekom, lažni dojam da oni nikako ne žele koaliciju s albanskim strankama, prešućivanjem samo jednog ‘malog’ ali beskrajno važnog podatka, a to je da su, premda međusobno različitih svjetonazora, makedonske albanske stranke postizborno u drugoj državi, u kabinetu albanskog premijera Edija Rame, sačinili i potpisali tzv. Tiransku platformu, koju je podržao i kosovski premijer Hashim Thaçi. S njom su namjeravali ući u koaliciju s pobjedničkom strankom VMRO-DPMNE, koja je to odbila zbog njezina sadržaja«, navodi Aldo Kliman, hrvatski i makedonski pjesnik, novelist, književni i likovni kritičar, prevoditelj i nakladnik. Švicarski Ticinonews je tom prigodom prenio sljedeću vijest: »Gjorge Ivanov, predsjednik makedonske države, zatražio je od čelnika EU-a, SAD-a, NATO-a i Turske da osude ‘Tiransku platformu’ albanskih manjinskih stranaka, čiji se sadržaj smatra neustavnim i opasnim za suverenitet i jedinstvo Makedonije«.
No dvije godine kasnije, kako prenosi Eurasiatx, sud u Skopju donosi presudu: »Na više od 200 godina zatvora osuđeno je 16 optuženih za sukobe u parlamentu Sjeverne Makedonije u travnju 2017. godine, počevši od bivšeg makedonskog ministra unutarnjih poslova do nekolicine policajaca koji nisu spriječili ulazak u parlament onih koji su prosvjedovali protiv Tiranske platforme«.
Potpisivanjem sporazuma između Bugarske i Makedonije 2017. godine izgledalo je da će barem neka otvorena goruća pitanja između dviju država biti riješena. Nažalost, početkom studenog ove godine Bugarska je izvijestila Europsku komisiju da nije u stanju prihvatiti predloženi pregovarački okvir za Republiku Sjevernu Makedoniju i njezin nacrt deklaracije jer ne pruža potrebna jamstva za ispunjenje uvjeta koje Bugarska traži. Nakon toga, Bugarska kreće s ultimativnim zahtjevom. Traži od Sjeverne Makedonije da se odrekne teze o etničkim Makedoncima u Bugarskoj. Zatim da se iz udžbenika povijesti u Sjevernoj Makedoniji izbace određene povijesne makedonske ličnosti jer su one navodno bile Bugari. Traži od Sjeverne Makedonije da odustane od uporabe terminologije o »bugarskoj fašističkoj okupaciji« Makedonije zavrijeme Drugog svjetskog rata. Ministrica vanjskih poslova Ekaterina Zaharieva nedavno je izjavila kako »trideset godina nakon demokratskih promjena ne možeš, s jedne strane, željeti biti član europske obitelji, a s druge strane, slaviti jednog od najsvirepijih diktatora 20. stoljeća – Josipa Broza Tita«. Neki su, poput potpredsjednika parlamenta Veselina Mareškog, čelnika desno populističke stranke, otišli korak dalje. On je ustvrdio da bi se Bugarska i Sjeverna Makedonija, budući da je riječ o jednome narodu, trebali ujediniti pa će time »kao braća automatski postati europski građani«. Zanimljivo, prema jednoj anketi čak 83,8 posto Bugara podupire blokiranje Sjeverne Makedonije dok se ne postigne dogovor o povijesti, odnosno dok Sjeverna Makedonija ne pristane na zahtjeve Sofije, prenosi Geopolitika News u studenom ove godine.
Pritom treba spomenuti i Prespanski ugovor između Grčke i Makedonije, koji je poznatiji po dogovoru o promjeni imena Republika Makedonija u Republika Sjeverna Makedonija. Ne ulazeći u pojedine ocjene sadržaja ugovora jer to spada u nadležnost i odgovornost onih koji su ga potpisali, ipak nije zgorega spomenuti sljedeće: primjerice u Preambuli (Uvodu) Ugovora navodi se Republika Grčka i »Druga strana« (nema imena Makedonije). Članak 7. stavak 1. glasi: »Uporaba izraza ‘Makedonija’ i ‘Makedonski’, odnosi se na dva različita povijesna konteksta i na dva različita kulturna naslijeđa dviju država«. Dok isti članak, stavak 4., glasi: »Druga strana izjavljuje da njezin službeni jezik, makedonski jezik, pripada skupini južnoslavenskih jezika. Obje strane izjavljuju da službeni jezik i ostale značajke Druge strane nisu povezane s drevnom helenskom civilizacijom«.
Toga dana, pored dva premijera, makedonskog Zorana Zaeva i grčkog Alexisa Tsiprasa, na potpisivanju su bili nazočni Rosemary DiCarlo, generalni podtajnik UN-a za politička pitanja, medijator/posrednik UN-a Matthew Nimetz, Federica Mogherini, povjerenica EU-a za vanjsku politiku i Johannes Hahn, povjerenik EU-a za proširenje. Njihova nazočnost na tome skupu uopće nije slučajna, jer je Moskva prethodno stala na stranu Gruevskog (oporbe), optuživši EU i SAD za »nepotrebno miješanje u poslove male bivše jugoslavenske republike«. Potpisnici Ugovora su dva premijera – makedonski Zoran Zaev i grčki Alexis Tsipras te Mettew Nimetz, specijalni izaslanik (posrednik) glavnog tajnika UN-a. Bez obzira na to kako će se dalje odvijati situacija oko »Republike Sjeverne Makedonije«, jednu važnu činjenicu treba dobro upamtiti. Grčka i Bugarska su članice EU-a, koje su prilikom ulaska u EU prihvatile temeljne ugovore Unije, a time i pravila ponašanja sukladno europskoj stečevini. Stoga, sve ovo što se već tridesetak godina događa na relaciji EU – Republika Sjeverna Makedonija, istovremeno je i ogledalo realnog stanja u Uniji.
Drago Kraljević
Republika Sjeverna Makedonija kao ogledalo realnosti u Uniji
Drago Kraljević
29. studeni 2020 09:31
Grčka i Bugarska članice su EU-a koje su prihvatile temeljne ugovore Unije, a time i pravila ponašanja sukladno europskoj stečevini. Pa i u odnosu na »malu bivšu jugoslavensku republiku«
Nakon raspada SFRJ-a tadašnja Socijalistička Republika Makedonija zatražila je međunarodno priznanje. Odmah kreću prosvjedi u Grčkoj, koji traže da se ime nove države ne prihvati. Grci tvrde da je SR Makedoniju 1944. godine izmislio Tito, i to iz razloga jer je navodno imao teritorijalne pretenzije prema sjevernoj Grčkoj. Pritom ih posebice smeta pozivanje na to ime jer se današnji Makedonci osjećaju Slavenima.
Mišljenja Arbitražne (Badinterove) komisije, koja je osnovana povodom zasjedanja Konferencije o bivšoj Jugoslaviji u Haagu 1991. godine, postala su dio međunarodnog javnog prava. U tom mišljenju broj 6 od 11. siječnja 1992. godine, kao i u razmjeni pisama između Arbitražne komisije i Vlade Republike Makedonije, naziv Republika Makedonija nije bio sporan. Osmog rujna 1991. godine održan je referendum kojim je potvrđena prethodna Deklaracija o suverenosti. Od 65 posto građana koji su izašli na birališta, 95 posto je glasalo za novu suverenu i neovisnu makedonsku državu. Novim je makedonskim Ustavom došlo do promjene imena države iz »Socijalistička Republika Makedonija« u »Republika Makedonija«. No odmah stupa na scenu Europska zajednica (EZ): »Vijeće ministara EZ-a spremno je priznati Makedoniju kao suverenu i neovisnu državu unutar njezinih granica, ali samo pod imenom koje mogu prihvatiti sve strane.«
Koje su to »sve strane« nakon izjašnjavanja građana na referendumu? Na zahtjev Grčke 1992. godine EZ donosi Lisabonsku deklaraciju, kojom zabranjuje novoj državi da se koristi nazivom »Republika Makedonija«. I tako odmah nakon raspada SFRJ-a za Makedoniju počinje trnovit i neizvjestan put neovisne i suverene države prema članstvu u NATO-u i EU-u. Bugarska je bila prva zemlja koja je, u siječnju 1992. godine, priznala Makedoniju. No priznala je makedonsku državu, a ne makedonsku naciju, makedonski jezik, nacionalno-povijesno i kulturno nasljeđe. Grčka nije htjela priznati ustavno ime Republike Makedonije. Republika Albanija je priznala makedonski narod, ali ne i Republiku Makedoniju pod njezinim ustavnim imenom. Sedmog travnja 1993. godine, Vijeće sigurnosti UN-a donosi Rezoluciju 817 kojom se ta zemlja prima u UN, ali pod privremenim imenom FYROM (Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija).
Glavni problem od samoga početka spora jest u tome što Grčka vjeruje da je naziv »Makedonija« isključivi dio njezine povijesti i kulturne baštine, tvrdeći da njezin sjeverni susjed to naslijeđe zlorabi. Novi pregovori pod pokroviteljstvom UN-a oko budućeg naziva države, započeli su krajem 1995. godine. Evo nekih prijedloga imena koja su se na sastancima pojavljivala više od desetak godina, bez postignutog rezultata: Gornja Makedonija, Sjeverna Makedonija, Nova Makedonija, Republika Skoplje, Republika Makedonija – Skopje, Slavenska Makedonija, Vardarska Republika… »Na prijevremenim izborima u prosincu 2016. godine po broju osvojenih mandata pobijedila je stranka VMRO-DPMNE, koja je bila na vlasti u posljednjih jedanaest godina i koja je, to treba posebno naglasiti, u cijelom tom razdoblju koalirala s makedonskim albanskim pobjedničkim stankama. Stvoren je, pa i izrijekom, lažni dojam da oni nikako ne žele koaliciju s albanskim strankama, prešućivanjem samo jednog ‘malog’ ali beskrajno važnog podatka, a to je da su, premda međusobno različitih svjetonazora, makedonske albanske stranke postizborno u drugoj državi, u kabinetu albanskog premijera Edija Rame, sačinili i potpisali tzv. Tiransku platformu, koju je podržao i kosovski premijer Hashim Thaçi. S njom su namjeravali ući u koaliciju s pobjedničkom strankom VMRO-DPMNE, koja je to odbila zbog njezina sadržaja«, navodi Aldo Kliman, hrvatski i makedonski pjesnik, novelist, književni i likovni kritičar, prevoditelj i nakladnik. Švicarski Ticinonews je tom prigodom prenio sljedeću vijest: »Gjorge Ivanov, predsjednik makedonske države, zatražio je od čelnika EU-a, SAD-a, NATO-a i Turske da osude ‘Tiransku platformu’ albanskih manjinskih stranaka, čiji se sadržaj smatra neustavnim i opasnim za suverenitet i jedinstvo Makedonije«.
No dvije godine kasnije, kako prenosi Eurasiatx, sud u Skopju donosi presudu: »Na više od 200 godina zatvora osuđeno je 16 optuženih za sukobe u parlamentu Sjeverne Makedonije u travnju 2017. godine, počevši od bivšeg makedonskog ministra unutarnjih poslova do nekolicine policajaca koji nisu spriječili ulazak u parlament onih koji su prosvjedovali protiv Tiranske platforme«.
Potpisivanjem sporazuma između Bugarske i Makedonije 2017. godine izgledalo je da će barem neka otvorena goruća pitanja između dviju država biti riješena. Nažalost, početkom studenog ove godine Bugarska je izvijestila Europsku komisiju da nije u stanju prihvatiti predloženi pregovarački okvir za Republiku Sjevernu Makedoniju i njezin nacrt deklaracije jer ne pruža potrebna jamstva za ispunjenje uvjeta koje Bugarska traži. Nakon toga, Bugarska kreće s ultimativnim zahtjevom. Traži od Sjeverne Makedonije da se odrekne teze o etničkim Makedoncima u Bugarskoj. Zatim da se iz udžbenika povijesti u Sjevernoj Makedoniji izbace određene povijesne makedonske ličnosti jer su one navodno bile Bugari. Traži od Sjeverne Makedonije da odustane od uporabe terminologije o »bugarskoj fašističkoj okupaciji« Makedonije zavrijeme Drugog svjetskog rata. Ministrica vanjskih poslova Ekaterina Zaharieva nedavno je izjavila kako »trideset godina nakon demokratskih promjena ne možeš, s jedne strane, željeti biti član europske obitelji, a s druge strane, slaviti jednog od najsvirepijih diktatora 20. stoljeća – Josipa Broza Tita«. Neki su, poput potpredsjednika parlamenta Veselina Mareškog, čelnika desno populističke stranke, otišli korak dalje. On je ustvrdio da bi se Bugarska i Sjeverna Makedonija, budući da je riječ o jednome narodu, trebali ujediniti pa će time »kao braća automatski postati europski građani«. Zanimljivo, prema jednoj anketi čak 83,8 posto Bugara podupire blokiranje Sjeverne Makedonije dok se ne postigne dogovor o povijesti, odnosno dok Sjeverna Makedonija ne pristane na zahtjeve Sofije, prenosi Geopolitika News u studenom ove godine.
Pritom treba spomenuti i Prespanski ugovor između Grčke i Makedonije, koji je poznatiji po dogovoru o promjeni imena Republika Makedonija u Republika Sjeverna Makedonija. Ne ulazeći u pojedine ocjene sadržaja ugovora jer to spada u nadležnost i odgovornost onih koji su ga potpisali, ipak nije zgorega spomenuti sljedeće: primjerice u Preambuli (Uvodu) Ugovora navodi se Republika Grčka i »Druga strana« (nema imena Makedonije). Članak 7. stavak 1. glasi: »Uporaba izraza ‘Makedonija’ i ‘Makedonski’, odnosi se na dva različita povijesna konteksta i na dva različita kulturna naslijeđa dviju država«. Dok isti članak, stavak 4., glasi: »Druga strana izjavljuje da njezin službeni jezik, makedonski jezik, pripada skupini južnoslavenskih jezika. Obje strane izjavljuju da službeni jezik i ostale značajke Druge strane nisu povezane s drevnom helenskom civilizacijom«.
Toga dana, pored dva premijera, makedonskog Zorana Zaeva i grčkog Alexisa Tsiprasa, na potpisivanju su bili nazočni Rosemary DiCarlo, generalni podtajnik UN-a za politička pitanja, medijator/posrednik UN-a Matthew Nimetz, Federica Mogherini, povjerenica EU-a za vanjsku politiku i Johannes Hahn, povjerenik EU-a za proširenje. Njihova nazočnost na tome skupu uopće nije slučajna, jer je Moskva prethodno stala na stranu Gruevskog (oporbe), optuživši EU i SAD za »nepotrebno miješanje u poslove male bivše jugoslavenske republike«. Potpisnici Ugovora su dva premijera – makedonski Zoran Zaev i grčki Alexis Tsipras te Mettew Nimetz, specijalni izaslanik (posrednik) glavnog tajnika UN-a. Bez obzira na to kako će se dalje odvijati situacija oko »Republike Sjeverne Makedonije«, jednu važnu činjenicu treba dobro upamtiti. Grčka i Bugarska su članice EU-a, koje su prilikom ulaska u EU prihvatile temeljne ugovore Unije, a time i pravila ponašanja sukladno europskoj stečevini. Stoga, sve ovo što se već tridesetak godina događa na relaciji EU – Republika Sjeverna Makedonija, istovremeno je i ogledalo realnog stanja u Uniji.