Kako donositi ispravne odluke, kako razgrnuti predrasude, utjecaje drugih, ili pak te utjecaje razdijeliti na korisne i beskorisne, na istinite i obmanjujuće – filozofi/filozofkinje se od samih početaka bave ovim pitanjima, potragom za istinom i znanjem, te mogućnostima da se do njih dopre metodama mišljenja i razumijevanja odnosa pojedinca i svijeta. Među poznatijima je alegorija Platonove spilje gdje Platon, kako bi prikazao ograničenja spoznaje, zamišlja ljude koji su cijeli život zatočeni u spilji u kojoj gori vatra te su uvjereni da su sjene predmeta na zidovima stvarne. Kada napokon jedan od njih izađe van, shvaća da je ono u spilji samo privid, iluzija, te se vraća u spilju da to obznani, ali mu ostali ne vjeruju, ostajući u zabludi da je iluzija stvarnost, a stvarnost iluzija.

Rene Descartes, filozof racionalizma, osjetila je smatrao izvorom obmane pa je napravio misaoni eksperiment u kojem je potpuno apstrahirao postojanje tijela. Poznat je njegov koncept »zlog demona«, zamišljenog entiteta koji je, prema Descartesu, mogao upotrijebiti svu svoju moć i lukavost da bi ga obmanuo. Tog »zlog demona«, »zlog genija« Descartes zamišlja da postoji kako bi vanjski svijet predstavio kao moguću iluziju. Descartes vjerojatno ne misli da demon uistinu postoji, niti u tako zlom obliku, niti je riječ o nekoj anti-vjeri, misticizmu i slično, već je to misaoni eksperiment koji mu je poslužio za njegov skeptični argument koji mu pak u konačnici služi da bi potvrdio postojanje uma i njegovu izvjesnost. To je ono što Gilles Deleuze zove konceptualnom personom, zamišljenim likom koji ne reprezentira filozofa, već upravo suprotno, uspostavlja kontrastnu podlogu potrebnu da se na njoj iskristalizira mišljenje i stvore novi filozofski pojmovi. Descartes u svojim »Meditacijama o prvoj filozofiji« iz 1641. svemogućem bogu kao izvoru dobra i istine suprotstavlja »zlog demona« koji je, kaže, uposlio svu energiju da ga obmane. »Razmotrit ću da nebo, zemlja, boje, likovi, zvukovi i sve ostale vanjske stvari nisu ništa drugo nego iluzije i snovi kojima se ovaj demon poslužio kako bi postavio zamke mojoj lakovjernosti«, kaže Descartes. Razmatra potom sebe bez dijelova tijela i pripadajućih osjetila, primjećujući da ako već nije u njegovoj moći doći do spoznaje istine, onda bar da učini što može, a to je da obustavi sud koji bi bio posljedica poklanjanja vjere bilo kojoj lažnoj stvari koju je nametnuo ovaj varalica (»Meditacije o prvoj filozofiji«). Descartes zamišlja da je svijet koji ga okružuje tek nekakva igra snova koju je demon stvorio da zavede njegov sud i navede ga na pogrešno mišljenje. Zamišlja stoga da nema tijela, poput »mozga u kadi«, jer sve tjelesno i osjetilno posredovano je demonom. Sumnjajući u vlastito tijelo, svaki njegov dio, svaku njegovu stanicu, te sve osjetilno što mu je posredstvom tijela moglo doći, ostaje mu samo to da može (o tome) misliti, kao posljednja instanca postojanja u koju nema što sumnjati. Dakle, apstrahiranjem tijela, čime se sve osjetilno briše (stavlja u zagrade kao u kakvoj računskoj operaciji), ostaje prisutan »tek« kao um, stvar koja misli i koja stoga više ne može sumnjati u svoje postojanje (»Mislim, dakle, postojim«).

Descartesovo razmišljanje je moguća inspiracija za fikcije da živimo u simulaciji, matrixu, svijetu koji zapravo ne postoji, gdje nam se stvarnost nadaje tek posredstvom slika, sjena ili posrednih prikaza, ili pak iluzija u kojima smo zarobljeni vjerujući da živimo stvaran život. Baudrillardovi simulakrumi i simulacije kasnije su otišli još korak dalje u tom pravcu… No, dok su dakle racionalisti vjerovali da se obmani vanjskog svijeta može doskočiti jedino »struganjem« senzacija koje smo dobili putem osjetila, te osamom i uranjanjem u vlastite misli, sjedeći u fotelji, u zamračenoj sobi, empiristi su osjetila – upravo suprotno – vidjeli kao izvor svake spoznaje, a iskustvo kao put k spoznaji i znanju. Dok je racionalizam prvo u umu, logikom i razumom, tražio pravila i vjerovao da je moguće snagom uma stvoriti apstraktne modele mišljenja te ih deduktivno preslikati na stvarnost, empirizam izvor spoznaje vidi u iskustvu gdje su primjeri iz stvarnog života, njihovo ponavljanje i protežnost, te njihovo moguće pretvaranje u pravilo putem metode indukcije jedini mogući način da razumijemo svijet.

John Locke je tvrdio da ničega nema u umu što nije bilo u osjetilima, a David Hume da nas vode emocije i strasti dok je razum tek njihov rob (»Treatise of Human Nature«). Razum, smatrao je Hume, dolazi naknadno, on pomaže u ostvarenju strastima postavljenih ciljeva, dok je sam potpuno nemoćan u sferi akcije. Poznata je međutim Humeova uobrazilja, sklonosti čovjeka da u događajima vidi red i tamo gdje ga nema. To vodi u pogrešne zaključke o zakonitostima i uzročno-posljedičnim vezama, iako je samo riječ o navici, pa i konvenciji. Immanuel Kant daje neku vrstu sinteze dvaju pristupa pa je poznata njegova tvrdnja da su »pojmovi bez zorova prazni, a zorovi bez pojmova slijepi« (»Kritika čistog uma«). Zanima nas dalje Francis Bacon koji je također vjerovao da spoznaja polazi od iskustva, ali je kao glavnu prepreku spoznaji vidio predrasude. Klasificirao ih je (»Novi organon«) kroz koncept četiriju idola: idole plemena (idola tribus), idole spilje (idola specus), idole trga (idola fori) i idole teatra (idola theatri). Idolima plemena čovjek je podvrgnut već kao pripadnik vrste, a idolima spilje kao pojedinac koji robuje stavovima koje je internalizirao kroz odgoj ili nasljeđe. Idoli trga predrasude su pak koje proizlaze iz zabluda nastalih u jeziku, a idoli teatra kao posljedica slijepog vjerovanja u (lažne) autoritete.

Najinspirativniji su mi Baconovi idoli trga koje sam tumačila u sklopu analize Keynesove ekonomije gdje se mogu javiti kao logička pogreška u oblikovanju konvencionalnih očekivanja na tržištu (idoli trga/tržišta, market idols). Odnose se na zablude u kojima se nađemo kada dozvolimo da na nas utječe mišljenje drugih, ono što se priča, što se govori, što je uvriježeno i nekritički se prenosi, pretvarajući se u praznu jezičnu konvenciju i svodeći jezik na fraze i opća mjesta, kao small talk, bez dubine i bez kritičke oštrice svojstvene istinskoj komunikaciji koja traži prisutnost u trenutku. Riječi tada gube značenja, točnije ne ostvaruju značenje u upotrebi u konkretnoj jezičnoj igri (Wittgenstein) pa jezik govori u prazno (Wittgenstein) ne zahvaćajući stvarnu (u)potrebu. To je ono što je Kant nazvao sensus vulgaris, dok je Antonio Gramsci i sam sensus communis (common sense, zdrav razum) podvrgnuo kritici, spuštajući ga na razinu Kantovog »vulgarisa«, tražeći od nas da se od predrasuda i folklora odlijepimo, da prestanemo slijepo vjerovati i da kao organski intelektualci pokušamo potražiti »zdravu jezgru zdravog razuma«, te da uvijek i svuda – vodimo sami sebe (»Historijski materijalizam i filozofija Benedetta Crocea«). Wittgenstein bi pak rekao da »…svodimo riječi s njihove metafizičke natrag na njihovu svakodnevnu primjenu« (»Filozofijska istraživanja«, paragraf 116.) Četvrti Baconovi idoli, idoli teatra, potpadanje su pod utjecaj lažnih autoriteta, a čini mi se da to može korespondirati s Gramscijevim tradicionalnim intelektualcima, uklopljenim u sistem kojem je u interesu zadržati status quo i postojeće odnose moći tako što predrasudu prikazuju kao istinu ili znanje.