Za SAD je »povijesni sporazum o normalizaciji odnosa između Srbije i Kosova«. Za Kosovo je bitan dio o normalizaciji odnosa sa Srbijom, a za Srbiju o jačanju bilateralnih odnosa sa SAD-om. A gdje je u svemu EU?
U Washingtonu su 4. rujna ove godine, Srbija i Kosovo potpisali odvojene sporazume sa SAD-om o »ekonomskoj normalizaciji«. U toj prigodi je savjetnik za nacionalnu sigurnost američkog predsjednika, veleposlanik Robert Charles O’Brien, izjavio: »Imati premijera Kosova i predsjednika Srbije zajedno u Ovalnom uredu Bijele kuće, bilo je nešto – s obzirom na povijest tih dviju zemalja i s obzirom na povijest SAD-a u odnosu na Srbiju i balkanski sukob, nešto što je zaista izvanredno.«
Prema analizi Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani (IFIMES ima specijalni savjetodavni status pri Ekonomsko-socijalnom vijeću UN-a), riječ je o dokumentima koji obuhvaćaju niz pitanja koja nisu usko vezana samo za odnose na području Balkana. Prvi dio se odnosi na gospodarska pitanja: uspostavljanje izravne zračne i željezničke linije na relaciji Beograd – Priština, izgradnju autoceste Niš – Priština te niz drugih ekonomskih i infrastrukturnih projekata.
Srbijanska premijerka Ana Brnabić je nakon potpisivanja sporazuma izjavila da je »nakon otvaranja ureda Američke međunarodne razvojne financijske korporacije (DFC) u Beogradu započela nova era u političkim i ekonomskim odnosima između Srbije i SAD-a.« Gostujući na programu srbijanske RTV, Brnabić je rekla da je riječ o ulaganjima u pet prioritetnih područja: infrastruktura, mala i srednja poduzeća, inicijativa »Mali Schengen«, regionalno gospodarstvo, ekonomski razvoj u Srbiji i poljoprivreda. Što se tiče infrastrukture, rekla je da se radi o projektima od 4 milijarde eura, od kojih je prioritet »autocesta mira« od Niša do Prištine i pruga Niš – Kuršumlija.
Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić i kosovski premijer Avdullah Hoti istovremeno su se obvezali da će tijekom idućih godinu dana obustaviti kampanju za priznavanje Kosova. Pritom treba imati u vidu činjenicu da u Programu Srpske napredne stranke (SNS), koja je sada na vlasti, između ostalog piše: »SNS ne može i neće priznati neovisnost Kosova. Neće prihvatiti nijedno rješenje koje gazi dostojanstvo građana Srbije i ne uzima u obzir minimum nacionalnih interesa države Srbije i srpskog naroda.« Drugi dio vašingtonskih sporazuma zadire u šira geopolitička pitanja koja su prvenstveno od interesa za SAD i Trumpa, aktualnog američkog predsjednika, s obzirom na to da je predviđeno međusobno priznanje Izraela i Kosova te premještanje srpskog veleposlanstva iz glavnoga grada Tel Aviva u Jeruzalem. Time je Srbija postala prva europska država s veleposlanstvom u Jeruzalemu. Kosovski predsjednik Hashim Thaçi napisao je na Twitteru da će Kosovo »održati obećanje o otvaranju svoje diplomatske misije u Jeruzalemu.«
Sudeći po izjavama koje prenose mediji o ovom »povijesnom događaju«, Europska unija nije reagirala jer su odluke Beograda i Prištine u suprotnosti sa službenom politikom EU-a. Glasnogovornik Europske komisije Peter Stano rekao je da je za Bruxelles pitanje preseljenja veleposlanstva u Jeruzalem bilateralna najava Srbije prema Izraelu. »Ne postoji država članica EU-a s veleposlanstvom u Jeruzalemu«, rekao je Stano. Kako povezati takav pristup s činjenicom da je Srbija službeno zemlja kandidat za EU od 2012. godine, a Kosovo od 2013. godine ima sporazum o pridruživanju s EU-om? Nikako. Beograd i Priština, koji navodno žele postati članice EU-a, istovremeno postupaju suprotno preuzetim obvezama. Ponovo se pojavljuju duboka proturječja i podjele koje postoje unutar unije. Najprije oko priznavanja neovisnosti Kosova, zatim oko postupanja prema Turskoj koja vojskom prijeti Grčkoj (članici EU-a) itd. Opet nitko ne zna reći što je europska vanjska politika. Srpski predsjednik Aleksandar Vučić je nakon potpisivanja vašingtonskih ugovora izjavio da će i srpska gospodarska komora u Izraelu uskoro biti otvorena u Jeruzalemu. Izraelski premijer Benjamin Netanjahu je pozdravio potpisivanje sporazuma: »To je prva zemlja s muslimanskim većinom (Kosovo) koja je otvorila veleposlanstvo u Jeruzalemu. Kao što sam rekao posljednjih dana, krug mira i priznanje Izraela se širi.« Arapska liga je nezadovoljna odlukom Srbije o premještanju veleposlanstva u Jeruzalem. Ministarstvo vanjskih poslova Palestine je odluke Srbije i Kosova ocijenilo »očiglednom i neopravdanom agresijom na Palestinu«. Turska je također izrazila zabrinutost zbog odluke Srbije, nazvavši je »očiglednim kršenjem međunarodnog prava«. SAD ponosno ističe da su sporazumi u funkciji »jačanja međuvjerskog (kršćanstvo, judaizam, islam) i međukulturnog dijaloga za unapređenje kulture i mira u svijetu.« Drugim riječima, potpisani sporazumi nisu samo u funkciji »jačanja stabilnosti na Balkanu«, već i ostvarivanja interesa SAD-a i Izraela na Bliskom istoku i na globalnom planu.
U međuvremenu je došlo do međusobnog priznanja i uspostavljanja diplomatskih odnosa između Izraela s Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Bahreinom. Odmah nakon potpisivanja sporazuma u Washingtonu, stižu prvi komentari iz Srbije. Srbija je na svom europskom putu, ali Srbija mora živjeti i imati prijatelje u SAD-u, Moskvi i Pekingu. Takav komentar je sukladan s Programom Srpske napredne stranke (SNS) gdje između ostalog piše: »SNS se zalaže za nacionalnu odgovornost i miroljubivu vanjsku politiku koja se zasniva na sljedećim osnovama: članstvo Srbije u EU-u, vojna neutralnost, intenziviranje suradnje s Ruskom Federacijom, NR Kinom i Japanom te najbolji mogući odnosi sa SAD-om.« Srdačan doček srpske i kosovske delegacije u SAD-u nije dobro prihvaćen u Moskvi. Nakon povratka iz Washingtona predsjednik Vučić je naglasio da je obavljen dobar posao, a ekonomsku suradnju je opisao kao »ključnu«. Pritom je rekao da to istovremeno ne znači i političku normalizaciju s Kosovom. Istu vijest prenosi i Agencija Reuters: »Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić umanjio je nadu da bi sporazum o gospodarskoj suradnji s Kosovom uz posredovanje SAD-a mogao uskoro dovesti do političkog sporazuma s bivšom pokrajinom Kosovom.« Pritom, kako ističu pojedini analitičari, ne treba zaboraviti na činjenicu da su Bliski istok i Balkan sve do kraja Prvog svjetskog rata bili u istom odjelu američkog Ministarstva vanjskih poslova (State Department). Danas neki smatraju da su usporedbe između izraelsko-palestinskog i srpsko-albanskog spora veoma slične.
Sljedeći dio paketa vašingtonskih sporazuma odnosi se na podršku ostvarivanju projekta »Mini Schengen«. Projekt se temelji na Deklaraciji o namjerama za uspostavljanje »Mini Schengena«, koju su 9. listopada prošle godine u Novom Sadu potpisali srpski predsjednik Aleksandar Vučić, makedonski premijer Zoran Zaev i Edi Rama, premijer Republike Albanije. Ovim dokumentom je predviđeno ukidanje graničnih kontrola, putovanje građana samo s osobnom iskaznicom, međusobno priznavanje diploma, suradnja u području suzbijanja korupcije i kriminala… Nakon pada Mile Đukanovića, moguće je očekivati da će se »Mini Schengen« proširiti i na Crnu Goru. Što će biti s BiH, još nije poznato jer se ta zemlja nalazi pred neizvjesnom budućnošću. Neki analitičari ove sporazume ocjenjuju veoma pozitivno, jer smatraju da će time ojačati uloga EU-a, koja je već dugo potpuno nemoćna nositi se s interesima SAD-a, Rusije, Kine, Turske i populistima koji žele razoriti njezino jedinstvo.Ta nemoć EU-a pokazuje se i kada je riječ o posredovanju između službenog Beograda i Prištine. Primjerice, Bruxelleski sporazum potpisan još 2013. godine još uvijek ne daje očekivane rezultate. EU je bio nemoćan i onda kada je kosovska vlada uvela dodatne poreze na uvoz robe i usluga iz BiH i Srbije, čime je grubo prekršila sporazum o slobodnoj trgovini (CEFTA). Umjesto da EU jasno utvrdi svoju politiku proširenja prema Zapadnom Balkanu, on i dalje samo deklarativno ponavlja kako »ovo područje pripada Europi«. Ako se unija uskoro ne bude jasno odredila prema ovom izuzetno važnom dijelu Europe, neminovno se otvara prostor za još jači utjecaj Kine, Rusije i Turske na prostoru Zapadnog Balkana.
U tom kontekstu treba promatrati i budućnost všingtonskih sporazuma, s obzirom na to da su očekivanja njihovih potpisnika veoma različita. Za SAD to predstavlja »povijesni sporazum o normalizaciji odnosa između Srbije i Kosova i uspostavu novih odnosa s Izraelom«. Za Kosovo je bitan onaj dio paketa koji se odnosi na normalizaciju odnosa sa Srbijom, a za Srbiju je najbitniji onaj dio koji se odnosi na jačanja bilateralnih odnosa sa SAD-om. Nije jasno gdje je u svemu tome EU s obzirom na to da je izostala potrebna komunikacija između unije i SAD-a, tijekom pripremanja sastanka u Washingtonu. Iz šture birokratske izjave koja je pristigla iz EU-a, saznajemo da su »Bruxelles i Washington bliski partneri koji dijele iste ciljeve na Zapadnom Balkanu«. Vrlo je zanimljiva ocjena koju je dao Bodo Weber za Deutsche Welle (DW). Weber je član odbora Vijeća za demokratizaciju politike (Democratization Policy Council), berlinske grupe za analizu i zagovaranje transatlantske politike i jedan od vodećih zapadnih stručnjaka za Zapadni Balkan. On je, između ostalog, izjavio: »SAD i dalje nastavlja gledati samo svoje interese i ne mari mnogo za procese koje vodi EU.« Potom je dodao: »Bruxelles i Washington, kada je riječ o vođenju dijaloga između Srbije i Kosova, zagovaraju dva potpuno odvojena procesa.« U komentaru Europskog vijeća za međunarodne odnose, koji se poziva na izvore iz Beograda, između ostalog piše: »Ne postoji očigledan razlog zašto bi predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nakon Washingtona okrenuo leđa Kini.« Premda američki veleposlanik Grenell, koji je u tim razgovorima bio ključan posrednik između stranaka potpisnika sporazuma, tvrdi da su potpisani sporazumi nešto »novo« i »kreativno«, objektivno treba reći da je mnogo toga što u njima piše već ranije dogovoreno tijekom pregovora koje su Srbija i Kosovo vodili u Bruxellesu. To se primjerice odnosi na kredite Europske investicijske banke, Europske banke za obnovu i razvoj i bespovratna sredstva EU-a.
Iz druge perspektive
Različita očekivanja od vašingtonskih sporazuma
Reuters
Za SAD je »povijesni sporazum o normalizaciji odnosa između Srbije i Kosova«. Za Kosovo je bitan dio o normalizaciji odnosa sa Srbijom, a za Srbiju o jačanju bilateralnih odnosa sa SAD-om. A gdje je u svemu EU?
U Washingtonu su 4. rujna ove godine, Srbija i Kosovo potpisali odvojene sporazume sa SAD-om o »ekonomskoj normalizaciji«. U toj prigodi je savjetnik za nacionalnu sigurnost američkog predsjednika, veleposlanik Robert Charles O’Brien, izjavio: »Imati premijera Kosova i predsjednika Srbije zajedno u Ovalnom uredu Bijele kuće, bilo je nešto – s obzirom na povijest tih dviju zemalja i s obzirom na povijest SAD-a u odnosu na Srbiju i balkanski sukob, nešto što je zaista izvanredno.«
Prema analizi Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani (IFIMES ima specijalni savjetodavni status pri Ekonomsko-socijalnom vijeću UN-a), riječ je o dokumentima koji obuhvaćaju niz pitanja koja nisu usko vezana samo za odnose na području Balkana. Prvi dio se odnosi na gospodarska pitanja: uspostavljanje izravne zračne i željezničke linije na relaciji Beograd – Priština, izgradnju autoceste Niš – Priština te niz drugih ekonomskih i infrastrukturnih projekata.
Srbijanska premijerka Ana Brnabić je nakon potpisivanja sporazuma izjavila da je »nakon otvaranja ureda Američke međunarodne razvojne financijske korporacije (DFC) u Beogradu započela nova era u političkim i ekonomskim odnosima između Srbije i SAD-a.« Gostujući na programu srbijanske RTV, Brnabić je rekla da je riječ o ulaganjima u pet prioritetnih područja: infrastruktura, mala i srednja poduzeća, inicijativa »Mali Schengen«, regionalno gospodarstvo, ekonomski razvoj u Srbiji i poljoprivreda. Što se tiče infrastrukture, rekla je da se radi o projektima od 4 milijarde eura, od kojih je prioritet »autocesta mira« od Niša do Prištine i pruga Niš – Kuršumlija.
Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić i kosovski premijer Avdullah Hoti istovremeno su se obvezali da će tijekom idućih godinu dana obustaviti kampanju za priznavanje Kosova. Pritom treba imati u vidu činjenicu da u Programu Srpske napredne stranke (SNS), koja je sada na vlasti, između ostalog piše: »SNS ne može i neće priznati neovisnost Kosova. Neće prihvatiti nijedno rješenje koje gazi dostojanstvo građana Srbije i ne uzima u obzir minimum nacionalnih interesa države Srbije i srpskog naroda.« Drugi dio vašingtonskih sporazuma zadire u šira geopolitička pitanja koja su prvenstveno od interesa za SAD i Trumpa, aktualnog američkog predsjednika, s obzirom na to da je predviđeno međusobno priznanje Izraela i Kosova te premještanje srpskog veleposlanstva iz glavnoga grada Tel Aviva u Jeruzalem. Time je Srbija postala prva europska država s veleposlanstvom u Jeruzalemu. Kosovski predsjednik Hashim Thaçi napisao je na Twitteru da će Kosovo »održati obećanje o otvaranju svoje diplomatske misije u Jeruzalemu.«
Sudeći po izjavama koje prenose mediji o ovom »povijesnom događaju«, Europska unija nije reagirala jer su odluke Beograda i Prištine u suprotnosti sa službenom politikom EU-a. Glasnogovornik Europske komisije Peter Stano rekao je da je za Bruxelles pitanje preseljenja veleposlanstva u Jeruzalem bilateralna najava Srbije prema Izraelu. »Ne postoji država članica EU-a s veleposlanstvom u Jeruzalemu«, rekao je Stano. Kako povezati takav pristup s činjenicom da je Srbija službeno zemlja kandidat za EU od 2012. godine, a Kosovo od 2013. godine ima sporazum o pridruživanju s EU-om? Nikako. Beograd i Priština, koji navodno žele postati članice EU-a, istovremeno postupaju suprotno preuzetim obvezama. Ponovo se pojavljuju duboka proturječja i podjele koje postoje unutar unije. Najprije oko priznavanja neovisnosti Kosova, zatim oko postupanja prema Turskoj koja vojskom prijeti Grčkoj (članici EU-a) itd. Opet nitko ne zna reći što je europska vanjska politika. Srpski predsjednik Aleksandar Vučić je nakon potpisivanja vašingtonskih ugovora izjavio da će i srpska gospodarska komora u Izraelu uskoro biti otvorena u Jeruzalemu. Izraelski premijer Benjamin Netanjahu je pozdravio potpisivanje sporazuma: »To je prva zemlja s muslimanskim većinom (Kosovo) koja je otvorila veleposlanstvo u Jeruzalemu. Kao što sam rekao posljednjih dana, krug mira i priznanje Izraela se širi.« Arapska liga je nezadovoljna odlukom Srbije o premještanju veleposlanstva u Jeruzalem. Ministarstvo vanjskih poslova Palestine je odluke Srbije i Kosova ocijenilo »očiglednom i neopravdanom agresijom na Palestinu«. Turska je također izrazila zabrinutost zbog odluke Srbije, nazvavši je »očiglednim kršenjem međunarodnog prava«. SAD ponosno ističe da su sporazumi u funkciji »jačanja međuvjerskog (kršćanstvo, judaizam, islam) i međukulturnog dijaloga za unapređenje kulture i mira u svijetu.« Drugim riječima, potpisani sporazumi nisu samo u funkciji »jačanja stabilnosti na Balkanu«, već i ostvarivanja interesa SAD-a i Izraela na Bliskom istoku i na globalnom planu.
U međuvremenu je došlo do međusobnog priznanja i uspostavljanja diplomatskih odnosa između Izraela s Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Bahreinom. Odmah nakon potpisivanja sporazuma u Washingtonu, stižu prvi komentari iz Srbije. Srbija je na svom europskom putu, ali Srbija mora živjeti i imati prijatelje u SAD-u, Moskvi i Pekingu. Takav komentar je sukladan s Programom Srpske napredne stranke (SNS) gdje između ostalog piše: »SNS se zalaže za nacionalnu odgovornost i miroljubivu vanjsku politiku koja se zasniva na sljedećim osnovama: članstvo Srbije u EU-u, vojna neutralnost, intenziviranje suradnje s Ruskom Federacijom, NR Kinom i Japanom te najbolji mogući odnosi sa SAD-om.« Srdačan doček srpske i kosovske delegacije u SAD-u nije dobro prihvaćen u Moskvi. Nakon povratka iz Washingtona predsjednik Vučić je naglasio da je obavljen dobar posao, a ekonomsku suradnju je opisao kao »ključnu«. Pritom je rekao da to istovremeno ne znači i političku normalizaciju s Kosovom. Istu vijest prenosi i Agencija Reuters: »Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić umanjio je nadu da bi sporazum o gospodarskoj suradnji s Kosovom uz posredovanje SAD-a mogao uskoro dovesti do političkog sporazuma s bivšom pokrajinom Kosovom.« Pritom, kako ističu pojedini analitičari, ne treba zaboraviti na činjenicu da su Bliski istok i Balkan sve do kraja Prvog svjetskog rata bili u istom odjelu američkog Ministarstva vanjskih poslova (State Department). Danas neki smatraju da su usporedbe između izraelsko-palestinskog i srpsko-albanskog spora veoma slične.
Sljedeći dio paketa vašingtonskih sporazuma odnosi se na podršku ostvarivanju projekta »Mini Schengen«. Projekt se temelji na Deklaraciji o namjerama za uspostavljanje »Mini Schengena«, koju su 9. listopada prošle godine u Novom Sadu potpisali srpski predsjednik Aleksandar Vučić, makedonski premijer Zoran Zaev i Edi Rama, premijer Republike Albanije. Ovim dokumentom je predviđeno ukidanje graničnih kontrola, putovanje građana samo s osobnom iskaznicom, međusobno priznavanje diploma, suradnja u području suzbijanja korupcije i kriminala… Nakon pada Mile Đukanovića, moguće je očekivati da će se »Mini Schengen« proširiti i na Crnu Goru. Što će biti s BiH, još nije poznato jer se ta zemlja nalazi pred neizvjesnom budućnošću. Neki analitičari ove sporazume ocjenjuju veoma pozitivno, jer smatraju da će time ojačati uloga EU-a, koja je već dugo potpuno nemoćna nositi se s interesima SAD-a, Rusije, Kine, Turske i populistima koji žele razoriti njezino jedinstvo.Ta nemoć EU-a pokazuje se i kada je riječ o posredovanju između službenog Beograda i Prištine. Primjerice, Bruxelleski sporazum potpisan još 2013. godine još uvijek ne daje očekivane rezultate. EU je bio nemoćan i onda kada je kosovska vlada uvela dodatne poreze na uvoz robe i usluga iz BiH i Srbije, čime je grubo prekršila sporazum o slobodnoj trgovini (CEFTA). Umjesto da EU jasno utvrdi svoju politiku proširenja prema Zapadnom Balkanu, on i dalje samo deklarativno ponavlja kako »ovo područje pripada Europi«. Ako se unija uskoro ne bude jasno odredila prema ovom izuzetno važnom dijelu Europe, neminovno se otvara prostor za još jači utjecaj Kine, Rusije i Turske na prostoru Zapadnog Balkana.
U tom kontekstu treba promatrati i budućnost všingtonskih sporazuma, s obzirom na to da su očekivanja njihovih potpisnika veoma različita. Za SAD to predstavlja »povijesni sporazum o normalizaciji odnosa između Srbije i Kosova i uspostavu novih odnosa s Izraelom«. Za Kosovo je bitan onaj dio paketa koji se odnosi na normalizaciju odnosa sa Srbijom, a za Srbiju je najbitniji onaj dio koji se odnosi na jačanja bilateralnih odnosa sa SAD-om. Nije jasno gdje je u svemu tome EU s obzirom na to da je izostala potrebna komunikacija između unije i SAD-a, tijekom pripremanja sastanka u Washingtonu. Iz šture birokratske izjave koja je pristigla iz EU-a, saznajemo da su »Bruxelles i Washington bliski partneri koji dijele iste ciljeve na Zapadnom Balkanu«. Vrlo je zanimljiva ocjena koju je dao Bodo Weber za Deutsche Welle (DW). Weber je član odbora Vijeća za demokratizaciju politike (Democratization Policy Council), berlinske grupe za analizu i zagovaranje transatlantske politike i jedan od vodećih zapadnih stručnjaka za Zapadni Balkan. On je, između ostalog, izjavio: »SAD i dalje nastavlja gledati samo svoje interese i ne mari mnogo za procese koje vodi EU.« Potom je dodao: »Bruxelles i Washington, kada je riječ o vođenju dijaloga između Srbije i Kosova, zagovaraju dva potpuno odvojena procesa.« U komentaru Europskog vijeća za međunarodne odnose, koji se poziva na izvore iz Beograda, između ostalog piše: »Ne postoji očigledan razlog zašto bi predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nakon Washingtona okrenuo leđa Kini.« Premda američki veleposlanik Grenell, koji je u tim razgovorima bio ključan posrednik između stranaka potpisnika sporazuma, tvrdi da su potpisani sporazumi nešto »novo« i »kreativno«, objektivno treba reći da je mnogo toga što u njima piše već ranije dogovoreno tijekom pregovora koje su Srbija i Kosovo vodili u Bruxellesu. To se primjerice odnosi na kredite Europske investicijske banke, Europske banke za obnovu i razvoj i bespovratna sredstva EU-a.