Ulazak Hrvatske u punopravno članstvo EU 2103. godine bio je možda i jedini slučaj u povijesti kada su na istoj strani bile hrvatska krajnja desnica i ljevica. Naravno, iz potpuno suprotnih razloga. Za prve bio je to završetak procesa stjecanja hrvatske suverenosti. Za druge, bio je početak jednog procesa, onog u kojem će Hrvatska tu suverenost izgubiti. Dakle, nikakvog posebnog promišljanja nije tu bilo. U igri su bile samo emocije. Mada opet, treba tu priznati da je ulazak Hrvatske u EU zaista imao plebiscitarnu podršku ogromne većine stanovnika Hrvatske. Jako je malo ljudi bilo protiv. Toliko malo koliko je bilo i onih koji su bili za, ali koji su svoju odluku temeljili na nekoj čvršćoj analizi. A ne na osnovu modela – gdje svi, tu i mi. Ali bila ona donesena na osnovu stručne analize ili čiste emocije, odluka o ulasku u EU definitivno se pokazala dobrom.

Međutim, i nakon toga Hrvatska također mora donositi puno odluka. Ne toliko sudbonosnih, ali opet prilično važnih. Jedna od njih bio je i ulazak u euro. Naravno, svakako treba reći da o toj temi, monetarnoj politici, u Hrvatskoj s punim razumijevanjem može govoriti možda kakvih stotinjak ljudi. Ali ni među njima nije bilo konsenzusa. O tome, uostalom svjedoče izjave ekonomskih stručnjaka u tekstu u današnjem broju našeg lista koji se bavi inicijativom Mostovog gradonačelnika Sinja Mire Bulja o izlasku Hrvatske iz eura.

Na toj akademskoj razini rasprave je sigurno bilo, ali se ona nikada nije prelila u javnost. To se nije dogodilo. Jedino su se javile krajnja ljevica i desnica. I to, kao i kod ulaska u EU, s isključivo ideoloških pozicija bez ikakvog bavljenja ključnom stvari – je li u vrijeme korona epidemije i početka rata u Ukrajini bio pravi trenutak za ulazak u euro. Krajnja ljevica se željela riješiti toga da se nacionalna valuta zove isto kao što se zvala za vrijeme NDH. Samo ih je to zanimalo. Njihovi kolege s krajnje desnice suprotstavili su se euru isključivo iz razloga jer su željeli da se staro ime zadrži. Ostali – lijevi i desni centar, liberali, zeleni i svi drugi, nisu se gotovo uopće bavili ovom temom. Pa je Hrvatska prigrlila euro kao još jednu uspješnu eurointegraciju. Na listi tih famoznih integrativnih procesa ostao je još samo OECD. Koji od hrvatske države traži da vodeće ljude u tvrtkama u državnom vlasništvu više ne imenuje vlasnik, odnosno država, već da se oni, kao takozvani neovisni stručnjaci, biraju na javnim natječajima. Ni oko te još nedonesene odluke nema nikakve rasprave. Recimo oko toga – ako će vodeći ljudi državnih tvrtki ubuduće biti neovisni od države kao vlasnika, može li se dogoditi da oni onda budu ovisni o nekom drugom. Nikoga to ne zanima. Ovaj puta ni krajnju ljevicu ni desnicu. Možda i zbog toga jer se moguće radi o temi do koje oni ne mogu ni dobaciti. Ali činjenica je da to ne zanima ni politički mainstream, odnosno vodeće stranke koje u svojim savjetima i odborima ipak imaju i nekakve stručnjake.

A sada smo svjedoci situacija da visoki dužnosnik jedne parlamentarne stranke traži izlazak iz eurozone i povratak kune. A da ni on, ni oni oko njega, nemaju ama baš nikakvu analizu što bi to zaista značilo. Što znači da su ideju izvukli iz pete. Tim više što bi hrvatski izlazak iz eura bio eksperiment čak i na europskoj razini. Naime, ipak postoji presedan da neka zemlja izađe iz EU-a. To se dogodilo s Velikom Britanijom i njenim Breksitom. Ali presedana za napuštanje eurozone nema. Nikada nitko nije napustio euro, čak ni Grčka prije 15 godina koju je politika vrha eurozone gotovo ekonomski uništila. Tako da čak kada bi Most zaista svoj prijedlog podebljao s nekom zaista stručnom analizom, čak bi i ona sama bila tek jedno apstraktno predviđanje.

Uostalom, i u stručnoj javnosti postoji konsenzus da bi bilo duboko pogrešno sada izlaziti iz eura. Čak i oni koji su se protivili ulasku u eurozonu iz niza razloga, sada smatraju da bi bilo pogubno iz nje izlaziti. Uglavnom, naravno, da Hrvatska neće napustiti euro. O njemu se trebalo raspravljati prije par godina. Sada je prekasno. Čak i netko tko se nimalo ne razumije u monetarnu politiku shvaća da bi to bilo pogrešno.