Izmjene Zakona o radu kojima se uvodi veća transparentnost plaća, jasniji kriteriji vrednovanja rada i veća odgovornost digitalnih platformi definitivno jesu korak prema boljoj zaštiti zaposlenih. Jer nije nevažno što će sve poslodavac morati reći svom eventualnom zaposleniku, koliku plaću može očekivati, koliko prosječno zarađuju kolege koji rade iste poslove i slično. Ove su promjene dobrodošle. No, kao i uvijek, između zakonskog prava i njegova ostvarivanja u stvarnom životu često je puno više od jednog pukog zahtjeva poslodavcu.

I baš se tu možda i krije ključan problem ovih predloženih izmjena. Radnik koji posumnja da je manje plaćen od kolege za posao jednake vrijednosti, naravno, neće automatski dobiti povišicu. Morat će zatražiti podatke, usporediti ih, argumentirati svoj položaj. Ali tu dolazi onaj najteži problem u ovom slučaju. Što ako poslodavac odbije postupiti u skladu sa zakonom? A Hrvatska udruga poslodavaca sada traži odgodu primjene Direktive o transparentnosti plaća, uz obrazloženje da bi nove obveze mogle predstavljati nerazmjerno opterećenje i otvoriti pitanja zaštite osobnih podataka. O tim je primjedbama legitimno raspravljati. Poslodavci imaju pravo upozoriti na probleme u provedbi. Ali ne može se svaka mjera koja povećava odgovornost poslodavca unaprijed proglasiti administrativnim teretom. Transparentnost plaća nije sama sebi svrha, nego instrument kojim se nastoji spriječiti proizvoljno određivanje cijene rada i diskriminacija zaposlenih.

Jednako je važna i odredba o većoj odgovornosti digitalnih platformi za obveze agregatora. Više od 21 tisuće ljudi u Hrvatskoj tijekom prošle je godine radilo putem digitalnih platformi. Iza aplikacija, algoritama i prividne fleksibilnosti nalaze se ljudi koji svojim radom ostvaruju prihode, ali često nemaju onu razinu sigurnosti i zaštite koju bi trebali imati zaposleni. Nije prihvatljivo da se odgovornost za njihova prava izgubi negdje u lancu između platforme i posrednika koji formalno zapošljava radnika.

Ipak, možda je ovdje najvažnije pitanje tko to u Hrvatskoj danas politički zastupa ljude koji žive od svojega rada? Tko se sustavno bavi položajem zaposlenih, njihovim plaćama, sigurnošću radnih mjesta, pregovaračkom moći i udjelom rada u ukupno stvorenom bogatstvu? Nitko. Baš nitko. SDP i Možemo! takvi ljudi nimalo ne zanimaju. Ne žele ih taknuti ni štapom. Tko im je kriv što imaju male plaće i nesigurno radno mjesto? Pa mogli su završiti faks ili barem malo studirati, pa se onda umrežiti kroz nevladin sektor, osnovati udruge, isisati malo državne i lokalne proračune. I onda se uvaliti u politiku. I onda lamentirati o korupciji i teškom položaju radnika.

Sindikati mogu upozoravati, pregovarati i organizirati radnike, ali njihova je uloga drukčija od uloge političkih stranaka koje bi interese zaposlenih trebale pretvarati u konkretne politike i zakonska rješenja. U hrvatskom političkom prostoru teško je pronaći stranku koja bi se dosljedno i sustavno profilirala kao politički predstavnik ljudi koji žive od svojega rada. Stranke se u svojim programima redovito pozivaju na rast plaća, socijalnu sigurnost i dostojanstvo rada, ali između deklarativne brige i trajnog političkog zastupanja postoji velika razlika. Posljednja i jedina stranka koja je takvu ulogu pokušala izgraditi kao svoje temeljno političko određenje bili su Hrvatski laburisti. Njihov nestanak s relevantne političke scene ostavio je prostor koji do danas nije popunjen. I po svoj prilici nikad ni neće.

Ove izmjene Zakona o radu dobra su stvar, ali su daleko od toga da su dovoljne. One mogu, ako se kojim čudom uopće budu provodile, malkice povećati transparentnost. Ali tu negdje prestaje njihov učinak. Za nešto više potrebne su institucije koje bi radile svoj posao. U prvom redu pravosudne.

Pravo na pravednu plaću mora biti standard koji se poštuje bez sudskog spora. Sve dok to ne postane stvarnost, transparentnost će biti važan iskorak, ali tek podsjetnik na mnogo veći problem. Da se u Hrvatskoj prava zaposlenih još uvijek puno lakše propisuju nego što se ostvaruju.