Kapitalizam je mrtav, zamijenilo ga je nešto još gore: tehnofeudalizam, opisuje Janis Varufakis u istoimenoj knjizi u kojoj se bavi promjenama koje su nas zadesile uslijed »privatizacije interneta« (»Tehnofeudalizam, Što je ubilo kapitalizam«, Iris Illyrica, Zagreb, 2025., prev. Marko Majerović). U slobodnoj interpretaciji, nova digitalna ekonomija traži prisutnost na platformama koje njihovim vlasnicima omogućavaju da se bogate od rente koju smo im prisiljeni plaćati. Tržište i profit, kao arhaični pojmovi industrijskog, a potom i financijskog kapitalizma koji je obilježio njegov kasni stadij, padaju u drugi plan ili nestaju. Slobodna trgovina i s njom povezano naivno nadmetanje koje rezultira viškom vrijednosti za najefikasnije također je kušnji, ako je ikad i postojala. Tu se kristalizira uvid da je tržište, kao glavni simbol privatne inicijative, paradoksalno, upravo u klasičnoj ekonomiji bilo zamišljeno kao javno i svima otvoreno. Svi se mogu na njemu okušati, uz rizik da izgube, ali barem bez plaćanja »kotizacije«. Sada je, primjećuje Varufakis, i sam ekonomski prostor u kojem se odvija ekonomski život nečije imanje. Već da bismo ušli u taj sustav (a previše izbora ni nema) moramo platiti, novcem ili informacijama o samima sebi. Postoje samo platforme na kojima se borimo za pozornost, oglašavamo sami sebe. One prate svaki naš korak, uz tendenciju da nas uvuku i što dulje zadrže. Ljudski resurs, što je samo po sebi pejorativ, dominantno postaje sirovina, prema Shoshani Zuboff, koju spominje i Varufakis.

U digitalnom okruženju komuniciramo, poslujemo i ostavljamo bezbroj osobnih podataka, što Zuboff naziva bihevioralni višak. Za nju je to »nadzorni kapitalizam«. Ekonomiju koja na nov način kanalizira tokove kapitala opslužujemo i plaćamo. Kmetovi smo novih gospodara, ‘kapitalista u oblaku’, kako ih zove Varufakis, koji žive od rente (također ‘u oblaku’). Opisuje kako su tradicionalni kapitalisti, vlasnici strojeva, opipljive i materijalne imovine, i sami njihovi vazali. No, radnici, tumači, paralelno služe i jednima i drugima. Za prve rade, a plaćeno im je samo vrijeme, ne i entuzijazam, što je u fokusu marksističke kritike. Drugima, novim kapitalistima, plaćamo pak spomenutu rentu da bi nas – još više eksploatirali. Varufakis govori o privatizaciji interneta koji se u početku činio kao javno dobro. Kaže da se povijesna mutacija kapitala već odavno dogodila, negdje početkom stoljeća, a mi je nismo primjećivali, jer smo se bavili svojim brigama, dugovima, ratovima, klimatskim promjenama, pandemijom… Varufakis odlično detektira niz problema, pokazujući širinu i sposobnost detaljne analize u jednom, no ovdje mi se čini da se mutacija kapitala nije pojavila samo paralelno s pandemijom. Mislim da je upravo pandemija i način života u njoj uvelike pridonio da kapital promijeni oblik. Tada su se dominantno razvili kanali za komuniciranje na daljinu, izolacija je potaknula ekranizaciju života, a borba protiv virusa razvoj sustava nadzora. Kapital se, prisjetimo, prvi pobunio protiv zatvaranja, ali koji kapital? Onaj koji je, govoreći Varufakisovim jezikom, bio vezan uz »stari« način poslovanja iz faze kasnog kapitalizma: usluge, turizam, trgovina, tercijarni sektor… Sve što podrazumijeva izravnu komunikaciju – osjetilo je tjeskobu. Taj je kapital puno gubio, pa je tražio otvaranje i rušenje barijera, uz argument da ćemo budemo li predugo zatvoreni na koncu umrijeti od gladi, ako ne od virusa.

Dok se ‘staro normalno’, uključujući i pripadajući vid kapitala, borilo da preživi, uzdizao se jedan drugi oblik kapitala, upravo ovaj o kojem Varufakis govori: kapital koji je uložio u mreže, ekrane, digitalno i virtualno (‘u oblaku’). Da, sve je počelo puno ranije, oko krize 2008., pri čemu Varufakis kritizira poteze središnjih banaka, kojih se naravno sjeća i iz uloge bivšeg grčkog ministra financija. No, desila se ipak u zadnjih par godina ključna faza transformacije, metamorfoze kapitalizma, kada se pokazalo da je kapitalizam žilav, da mijenja kaput i lice, ali uvijek nalazi put i zajednički jezik s nositeljima moći. Eksplodirao je i razvoj umjetne inteligencije koja je izašla iz perioda jedne od svojih zima. Ono što zovemo ekonomskim i osobnim slobodama, pokazalo se da se ipak ne podudara. Jer, jedno su zagovarali tradicionalni kapitalisti – i sami na zalasku, dok su se novi, oni čije je vrijeme tek dolazilo, prilagodili i iskoristili priliku. Razvili su se, jasno, i mnogi korisni sustavi, ono što danas nazivamo alatima, ali i sustavi nadzora, uz podizanje tehnologija na višu razinu. Tehnološki napredak oduvijek je uostalom bio i blagoslov i kazna. Ovisi kako se njime upravlja. Tehnologijom se nažalost sada hrane i sustavi »modernih« metoda ratovanja.

Varufakis pak tvrdi da ovo sada nije novi stadij kapitalizma, nego neki novi sustav, tehnofeudalizam, u kojem smo izgubili i to malo slobode, a dobili nekoliko ekonomskih oligopolista koji sve više utječu i na političke procese. Poziva se na Galbraitha i njegovu ‘tehnostrukturu’, ali i na Alberta Einsteina koji je zagovarao socijalizam jer samo društveno vlasništvo omogućava participiranje u političkoj moći (Einsteinov poznati članak »Why Socialism« iz 1949.). Opća teorija relativnosti i Keynesova Opća teorija zaposlenosti, kamate i novca, smatra Varufakis, ne zovu se slučajno slično (»aluzija je«, kaže, »bila namjerna«). Osvrće se na to da je klasična ekonomija izgubila od kejnezijanske otprilike u isto vrijeme kada je u fizici prevladala teorija relativnosti i ideja o dualnoj prirodi svega – sve je istovremeno i energija i materija. U pogledu tehnologije: ni tehnofob, ni tehnofil, samo čovjek koji vjeruje da je možda ipak moguće kontrolirati procese u korist čovječanstva. No, je li ovaj puta najteže do sada? Jer, otišlo je najdalje. Sam kapital je, kaže Varufakis, ubio kapitalizam, odnosno ubila ga je, navodi, njegova mutacija, poput preambicioznog virusa koji ubija domaćina.

Jedan od izvrsnih uvida knjige (koja je u izvorniku objavljena 2023.) onaj je gdje objašnjava zašto je libertarijanski marksist, što je stav zbog kojeg su ga ismijavali, jer se tumači kao oksimoron, a što nikako nije. Jer, pojašnjava Varufakis, ljevica je oduvijek bila usmjerena na emancipaciju i obranu sloboda čime je prirodni partner potlačenih. Kaže tako da su mu roditelji »u nasljeđe ostavili perspektivu dijagonalno suprotnu onome što je nažalost postalo konvencionalnom zabludom: da se kapitalizam temelji na slobodi, učinkovitosti i demokraciji, dok se socijalizam okreće pravdi, jednakosti i etatizmu. Zapravo, od samog početka ljevica je bila usmjerena na emancipaciju« (str. 29.). Pravda i jednakost su naravno u temeljima lijevih ideja, ali i sloboda i emancipacija, što ovdje posebno naglašava. To ide skupa, kao prirodni par, a ne da se između toga mora birati. A kako smo došli do toga da izraz libertarijanski marksist zvuči kao šala, pita se retorički Varufakis. Pa tako što je, pojašnjava dalje, negdje u 20. stoljeću ljevica slobodu, odnosno težnju za emancipacijom nažalost zamijenila nečim drugim… Na Istoku, tumači Varufakis, ponegdje je zamijenjena totalitarnim egalitarizmom, dok je na Zapadu »prepuštena neprijateljima…« Kad su ljevicu počeli s time poistovjećivati – za nju je bilo gotovo. A ljevica, rekli bismo, nije »državno«, niti je Marx to mislio, a nije niti ‘woke’, o čemu pak piše druga autorica, Susan Neiman (»Lijevo nije woke«, TIM press, 2025., prev. Tihomir Cipek). I Neiman se, zanimljivo, pozvala na Einsteina i njegovu obranu socijalizma. No, ona primarno govori o predanosti univerzalizmu, razlikovanju pravde i moći, i vjerovanju u mogućnost napretka, kao filozofskim idejama koje navodi središnjim za ljevičarsko stajalište.

Kod Varufakisa je, bar se meni čini, sloboda ključna riječ. I zato je po mojem mišljenju njegova argumentacija jača. U trenutku, pojašnjava se, u kojem su ljudi povjerovali da moraju birati između slobode i jednakosti, upravo u tom trenutku ljevici su uništene šanse. Ili preciznije: »Onog trenutka kada su ljudi povjerovali da moraju birati između slobode i poštenja, između nepravedne demokracije i bijednog egalitarizma, nametnutog od strane države, za ljevicu je utakmica bila gotova« (str. 35.). Spominje i ‘91. kao prijelomnu godinu i kraj socijaldemokratskog sna o mješovitoj ekonomiji… To su bili globalni procesi. A iz perspektive periferije tranzicija je bila još složenija. Bilo bi dakle, iz pozicije ljevice, sada krucijalno obnoviti javno i društveno, emancipirati spoznaju od predrasuda i osvojiti iznova ekonomska prava, ali očito i ekonomske slobode, da bi se obnovio politički proces, sačuvala participacija i spasila demokracija. Za Varufakisa, preduvjet je osvijestiti što se zbiva (str. 11.): »…ako prepoznamo da je naš svijet postao tehnofeudalan, to će nam pomoći da riješimo sve zagonetke… do gorućeg pitanja kako možemo ponovno vratiti svoju autonomiju, a možda čak i slobodu.«