Definicija kaže da je u jazzu i suvremenoj glazbi evergreen popularno djelo, šlager koji godinama, ili čak desetljećima ne silazi sa standardnog repertoara. To je, štono bi se definicijom reklo, vječna melodija. Glazbeni kritičar Zlatko Gall kazat će da je ta vječna melodija, ili ti glazbeni zimzelen, nepodložna trendovskim mijenama i kolebljivom ukusu masovne publike. A definicija ide i koji korak dalje pa kaže i to da skladba koja kani biti evergreen ne treba ostvariti iznenadan kratkotrajni višemjesečni, ili jednogodišnji uspjeh nakon izlaženja, već mora biti u dugotrajnom razdoblju izvođena na glazbenoj sceni i biti prihvaćena od slušateljstva. I da, najčešće se za evergreene uzimaju pjesme prema kojima se prepoznaje neki pjevač ili glazbeni sastav, ili ona koja je obilježila njihovo djelovanje.

Politika, pogotovo u nas, nije pjesma, više je to teško neko lektirno štivo, ali ima ona svoj evergreen koji gotovo u vlas ispunjava sve kriterije iz definicija zimzelenog klasika. Ima ona temu što se izvodi u dugotrajnom razdoblju, temu koju slušateljstvo ili biračko tijelo svaki put nanovo lakomo zagrca i premda su kroz godine istu tu temu raubali razni izvođači svima je ona obilježila djelovanje. Toj temi je ime – zabrana rada nedjeljom. Svakotolika upotreba riječi reguliranje umjesto zabrana ne mijenja tu suštinski ništa. Pitate li novinare što su u najboljim godinama otkada se bave temom zabrane rada nedjeljom, uz duboki uzdah kazat će vam recimo: »Jedno 20 godina, otkada radim ovaj posao.« Da je isto pitati medijske trudbenike pred penziju možda bi kazali da je godina i više. Tema je otprilike stara koliko i naša mlada država, poteže se iz tematskog arsenala najčešće u neko predizborno doba i nema vlade koja se o rad nedjeljom nije očešala. Kako i ne bi kad je biblijsko u nas pitanje raditi ili ne raditi na dan kada je, kažu, i Stvoritelj odmarao. Kako se uopće zna da je Stvoritelj tražio predah dok je kreirao ovo što je kreirao, tko bi ga znao, no očito je nekom itekako odgovaralo da barem jedan dan u tjednu džabalebarenje bude legalno.

Začudo ili ne, socijalizam je nedjeljno odmaranje posve uredno štovao, barem koliko sjećanje služi. Neradna nedjelja bila je idealan dan ne da se ode na misu, već da se posjete rodna sela i opelješe konobe djedova i baka, posve neekološki opere automobil vodom obližnjih rijeka i jezera, ili ode na grunt pa ziđa vlastitim rukama vikendica kamen po kamen, ciglu po ciglu. Jesti kruh od jučer pri tom je bila najmanja, nikakva briga. Moderno doba donijelo je nevolju. Druženje po šoping centrima promijenilo je sve. Tržište za koje smo se borili promijenilo je sve. Moći u svakom trenu kupiti sve što ti padne na pamet postalo je isto kao odvrtjeti slavinu da iz nje voda teče. Idealno sve taman da se svako toliko nađe netko tko je spreman donijeti političku odluku kojom će se ukinuti rad nedjeljom i vratiti nas u biblijska vremena. I tako 20 godina nikom uspjelo nije to dato obećanje oživotvoriti, makar su se svi prijetili da hoće. Ali, evergreen je svejedno odradio svoje dok se ploča na gramofonu još jednom vrtjela. Jer, vole te taktove ama sve zainteresirane strane. Političari pucaju na tankoćutnost biračkog tijela spominjući radnice koje djecu ne vide dok se ubijaju od posla, bilo da im pritom obećavaju taj dan odmora, bilo da se gdjekoji sjeti evergrinski založiti da im se rad nedjeljom više plati. Zadovoljna je i Crkva jer sada će, uvjereni su oni koji je vode, navaliti puk na nedjeljne mise, baš kao da puk nije to mogao raditi i do sada i baš kao da su svi vjernici, odnosno vjernice, nedjeljom ispred blagajne supermarketa ili za njom. Skočit će zato na zadnje noge velike gazde velikih trgovina ojađeni što će im profit biti zeru manji ako se rad nedjeljom zabrani. Njima je uvijek najteže, pa im evo mukte dajmo i jednu od mogućih platformi da ne izađu iz svega kao »gubitnici«. Zašto se, recimo, ne bi tih nekih sedam, osam velikih igrača što ogromne trgovine imaju jednostavno mijenjali abecednim redom, pa da svaku nedjelju drugi dobije pravo na rad. Štogod bi prodali, a bome bi i kupci imali jedinstvenu priliku da kroz kupovinu kod samo jednog tog jednog i bolje upoznaju, pa realnije ocijene koliko je dobar ili loš, a sve u ime neke buduće suradnje. Javit će se dakako i sindikati, pa psiholozi, pa pravnici, a bome će se odraditi i hrpa televizijskih anketa u kojima običan neki svijet komentira koliko će mu se život promijeniti sad kad nedjelje budu drugačije. A drugačije nije već 20 godina, jer takav je taj naš politički evergreen. Ili, a to bi bilo strašno, mi već 20 godina imamo vlade i političare koji nemaju sposobnosti, ili nemaju hrabrosti, riješiti za vazda nešto toliko jednostavno kao što je rad nedjeljom. A nije da ne može i drugačije.

One su profesorice zagrebačkog Pravnog fakulteta i one su redom Olja Družić Ljubotina, Ivana Dobrotić, Marijana Kletečki Radović i Antonija Petričušić. One su te koje su koje su pokrenule inicijativu »Pravo svakog djeteta na školski obrok« i one su te koje su nakon dvije godine naporna i uporna rada u tome da svako dijete dobije svoj obrok uspjele. »Uspjele smo! Drago nam je vidjeti danas najavljenu odluku Vlada Republike Hrvatske o uvođenju besplatnog školskog obroka za svako dijete od 1. do 8. razreda osnovne škole. Na našoj inicijativi »Pravo svakog djeteta na školski obrok« radimo već više od dvije godine i neizmjerno smo ponosne kada vidimo da se cijeli ovaj proces isplatio i da će se djeci, roditeljima i školama uvelike olakšati nadolazeća školska razdoblja, a što je posebice važno u jeku ove krize s kojom se suočavamo kao društvo«, napisale su među ostalim na svom Facebook profilu nakon dobivene bitke.

Nakon dvije godine rada primio ih je premijer. U svojoj objavi na Facebooku kazat će one da je od početka ovog procesa postojao veliki interes kod vladajućih da se iznađe model koji je financijski održiv, a s ciljem osiguravanja besplatnog školskog obroka za svako dijete. Na koncu dogodit će se, barem je Vlada tako najavila, ono što su zagovarale od samog početka da će se sredstva za školsku prehranu osigurati unutar djelokruga ministarstva obrazovanja te da će se kreirati jedan univerzalan sustav koji, ne sumnjaju one, neće stigmatizirati djecu i koji će svakom djetetu osigurati pravo na jedan besplatni školski obrok i koji će u prvi plan staviti interese i prava djece. Tamo gdje bi ‘normalna’ čeljad navikla na neuspjehe odavno odustala, one odustale nisu. Pa su uspjele. I dok nekima treba 20 godina i još uspjeli nisu, one su sve riješile za dvije godine. Zaključak se tu nameće sam od sebe: dajte toj fantastičnoj četvorci da barem koji resor vodi, jer njima će za sve trebati manje vremena, a još će im u fokusu biti oni što jest uistinu važno, važno kao obrazovanje u kom leži uspjeh i blagostanje svakog društva. Nije dakako nemoguće da provedba upravo nužnog obroka za svako dijete putem negdje zapne, da je miniraju recimo lokalni čelnici i sputa nacionalan nam nesposobnost. Javili su se i dušobrižnici koji vele da nikad to ne bi prošlo da na preferira ova Vlada zadnje vrijeme vući poteze što daju na populizam. Samo, graditi Dinamu nacionalni stadion našim novcem, ili osigurati svoj djeci obrok, nije isto. Ali jest zanimljivo da se i stadion, i obroci, i rad nedjeljom spominju u godini koja ni blizu nije onoj od izbora.

Stoga možda i nije pravo pitanje raditi ili ne raditi nedjeljom, tim više što je evergreen uradak kojem se sadržaj ne mijenja, već je pitanje zbog čega se o tome baš ovaj čas vode polemike!? Da nisu neki prijevremeni izbori iza ugla, neko repozicioniranje, neke nove ambicije, neki dalekosežni potezi? Sve je uglavnom izglednije nego da se dobar običaj da zabranu rada nedjeljom spominjemo »naprasno« prekine pa da narednih 20 godina o toj opciji žučno ne debatiramo. Jer, kako to lijepo definicija kaže, evergreen je popularno djelo, šlager koji godinama ili čak desetljećima ne silazi sa standardnog repertoara. To je, štono bi se definicijom reklo, ona vječna melodija što je vole izvođači svake vrste i neobjašnjivo velik dio publike.