Nakon dugo vremena Balkan ponovo gori. Nakon nedavnih sukoba između albanskih pobunjenika i makedonske policije situacija u Makedoniji prijeti izmaći kontroli. I dosad krhka biljka, tamošnja demokracija ponovo je na jednom od njenih, čini se, beskrajnih velikih ispita. Budućnost Makedonije visi o niti, a s njom i stabilnost njenog okružja.

Ovaj je slučaj dodatno opteretio situaciju u toj zemlji u kojoj ionako postoji velika politička podjela i među samim makedonskim stanovništvom. Oporba je ovih dana izašla na ulice i ultimativno traži ostavku aktualne vlasti optužujući je za korupciju, katastrofalno vođenje zemlje, ali i dogovor s pobunjenim Albancima.

   Političke elite u svim postjugoslavenskim zemljama svjetlosnim su godinama daleko od europskih kolega. A unutar njih čini se i dalje vrijedi ona – što južnije to tužnije. Iako su nekada bile u istoj državi, na primjer Slovenija i Makedonija i dalje su dva odvojena svijeta.

Razlika između njih u zadnjih se 25 godina po svim parametrima dodatno povećala. Makedonija je i za vrijeme Jugoslavije bile jedna od najnerazvijenijih dijelova. I tako je čini se ostalo svih ovih godina. Makedonsko je gospodarstvo godinama u rasulu, a politička se elita bavi izgradnjom povijesnog kiča.

   Naravno, Makedonija ima vrlo složenu situaciju. Ohrabreni velikim uspjehom s neovisnošću Kosova dio takozvane Oslobodilačke vojske Kosova očito smatra da ima dobre šanse sličan ishod izboriti i u dijelovima Makedonije s većinskim albanskim stanovništvom.

Dobro je da je međunarodna zajednica na vrijeme uskočila pa se tako jučer u Strasbourgu održao mirovni sastanak pod pokroviteljstvom europarlamentaraca. Tako da se, ako ništa drugo, pokaže da Europa nije digla ruke od ovog područja.

   S druge pak strane emocije je podiglo i ukidanje presude Draži Mihailoviću. Krajnji srpski nacionalisti kao što je Vojislav Šešelj slave svog junaka na beogradskim ukicama.

Međutim, za razliku od situacije u Makedoniji, aktualnom srpskom vodstvu, iako se radi o ideološkim istomišljenicima Draže Mihailovića, u ovom je trenutku zadnja namjera destabilizirati svoje susjedstvo.

Službena Srbija, naime, ipak i dalje računa na kakvu takvu europsku perspektivu iako i dalje i politički i gospodarski, kao uostalom i zadnjih stoljeća, lavira između Istoka i Zapada. Ali definitivno do daljnjeg Srbija ostaje kakav takav faktor stabilnosti.

   I to se čini najvažnijim. Bilo kakav sukob na Balkanu u kojem nema ni Hrvatske ni Srbije nema ni težinu ni kritičnu masu da na bilo koji način destabilizira jugoistočnu Europu.

Posebno je to važna činjenica ne zbog Makedonije nego zbog susjedne Bosne i Hercegovine, države koja već sada preko 20 godina životari priključena na aparate. Ništa u toj zemlji nije riješeno, ni politički, ni ustavno, a gospodarska se mizerija u nekim dijelovima može usporediti sa stanjem u južnim republikama i pokrajinama bivše države.

   I tu je negdje ključ balkanske krize. Uspije li se Bosna i Hercegovina postaviti na noge bilo kakav drugi sukob južnije od nje čak i da se dogodi bio bi sporedni šou koji bi se mogao s lakoćom kontrolirati.

Uspješno riješiti kvadraturu bosanskohercegovačkog kruga značilo bi praktički osigurati mir na ovim prostorima za dugi niz godina. Samo mali je problem što nitko ne zna kako bi to rješenje trebalo izgledati. Jer kako se god okrene i kakvo se god rješenje ponudi uvijek će se netko osjećati da je ostao kratkih rukava. Ali baš zbog toga što je BiH ključ problema u cijeloj jugoistočnoj Europi takozvana bi međunarodna zajednica trebala barem još jednom pokušati.