Uskoro će početi s emitiranjem nova igrana serija HRT-a o magičnim osamdesetima. Riječ je o razdoblju novog vala, dobrih bendova, koncerata i s njima povezanim tulumima, vremena koje je srpska publicistkinja Izidora Bjelica sažela u jednu rečenicu koja puno objašnjava – »žurke su bile super, a hors je bio jeftin«.

   Međutim, cijelo to desetljeće nakon Titove smrti satkano je od suprotnosti. S jedne strane dotad, ali i kasnije, nezabilježena eksplozija u prvom redu dobre glazbe koja je posredno, ali i izravno širila prostor slobode u okoštalom društvu kojim je dominiralo intelektualno i ljudsko sivilo.

Đonijevi stihovi, ma koliko se možda iz današnje cinične perspektive čine nategnutim, zaista su na dotad neviđeni način komentirali ono što je autor vidio oko sebe. Iako su, objektivno govoreći, ljubavne pjesme najbolji dio njegovog opusa.

Nakon zagrebačke, ali i riječke scene, tu su bili Parafi i Termiti, došao je i odgovor iz Beograda kroz Paket aranžman. Taj polet slijedili su i teatar i film, tako se da se može slobodno reći da je tadašnjom Jugoslavijom, odnosno njenom kontrakulturom, ali dijelom i mainstreamom, vladala dotad nezamisliva živost.

   Međutim, dok se u Kulušiću zamišljalo život u ritmu muzike za ples, a muški se dio publike nadao da bi im se te večeri konačno moglo posrećiti, samo tri četiri ulice dalje od rasplesanog društva političkim se protivnicima režima strujom pržilo genitalije.

Dok smo s žarom išli na koncerte Azre ili Filma ljudi koji su par sto metara dalje prikupljali benigne potpise za stvar ljudskih prava su ili na čudne načine padali s prvog kata policijske zgrade ili bi zaglavili na pet šest godina na Golom otoku.

   Svi dovoljno stari sjećaju se Pozdrava iz Beograda ili Zagreba, nezaboravnih koncerata i još nezaboravnijih tuluma koji su ih pratili. Ali samo kojih stotinjak kilometara južnije na Kosovu tenkovi su gazili albansku djecu, a zatvori bili puni albanskih studenata. Cijela je scena oko novog vala ipak bila tek ukras – istina jako dobar, kvalitetetan i nezaboravan – truleži režima koji se naočigled raspadao.

   Rane osamdesete su naime početak propasti tadašnje države koja je tada došla na korak do ekonomskog kolapsa. Nije mogla plaćati dugove pa nije bilo ni benzina, ni kave, ni pelena, a često ni struje. Iako je ovo zadnje imalo i pozitivnih efekata, budući da je došlo do stanovitog porasta nataliteta.

   Osim novog vala danas se s nostalgijom možemo sjetiti i socijalne sigurnosti, sigurnih radnih mjesta i relativno lakog načina na koji se mogao dobiti stan. Ali osamdesete su nažalost bile i zadnji trzaj takvog načina života.

Nema to nikakve veze s nekakvim zlim nacionalistima već s činjenicom da su reforme koje je od sredine osamdesetih radio Gorbačov uništile i zadnji osigurač koji je koji je jugoslavensko gospodarstvo držao na površini.

Sovjetski je Savez naime počeo poslovati izravno sa zapadom pa su na suhom ostale brojne tvrke koje su se bavile reeksportom – na istok izvozile zapadnu tehničku robu, a iz njega na zapad naftu i ostale sirovine. Svatko dovoljno star može se sjetiti hiperinflacije i očajnih radnika koji su noseći Titovu sliku izlazili na ulice tražeći isplatu plaća.

Taman da su svi u Jugoslaviji bili Jugoslaveni, a ne pripadnici različlitih naroda, i da su vjerovali u Miki Mausa ili Spidermana, a ne Krista, Hrista ili Muhameda opet bi propalo i samoupravljanje i sigurna zaposlenja i stanarska prava. A vjerojatno i Jugoslavija.

   Sa zanimanjem ćemo pogledati seriju, sjetiti se koncerata na kojima smo nasreću bili, i tuluma na kojima nažalost nismo. Ali svatko tko bi samo na osnovu magičnih događanja oko Zvečke i Kavkaza pokušavao steći dojam o tome kako se zaista tada živjelo, bio bi u zabludi.