Ako se braniteljski prosvjedi radikaliziraju, a čini se da sve ide prema tome, HDZ bi se mogao naći u problemu. Naime, obične nepolitične birače retorika Đure Glogoškog, Josipa Klemma i njihovih kolege sve više plaši. Sjetimo se samo izjave još jednog od čelnika prosvjednika Ilije Vučemilovića koji je krajem prošle godine usred Sabora izjavio da smo »1991. imali krvavi Uskrs, a ove bi mogli imati krvavi Božić«. Ili da će branitelji »doći na Markov trg, a tada će netko morati otići, a to sigurno nećemo biti mi«. A izjave koje čelnici braniteljskog prosvjeda daju po skupovima širom Hrvatske, proces koji nalikuje stvaranju braniteljskog pokreta, često su još radikalnije.

   Cijeli je braniteljski prosvjed otkako je otpočeo otprije nešto više od stotinjak dana dosad ipak išao na ruku HDZ-u. Ćirinim nogometnim rječnikom rečeno, galvanizirao je birače i članove HDZ-a koji su onda, vođeni dosad u Hrvatskoj najučinkovitijim stranačkim aktivizmom kojeg je vodio glavni tajnik HDZ-a Milijan Brkić, u velikom broju izašli na birališta i doprinijeli pobjedi Kolinde Grabar-Kitarović. Ali kako vrijeme prolazi, a izjave braniteljskih čelnika postaju sve radikalnije, braniteljski bi prosvjed mogao postati sve toksičniji za izborne šanse HDZ-a. Tim više što za njega nema nikakvog povoda. Prije 14 godina bila je splitska riva, ali tada su prosvjedi ipak imali nekakav razlog, traumatične haške optužnice. A Mirko Čondić koji ih je vodio bio je čak nešto razboritiji od onih koji su danas glasnogovornici Savske i šatora.

   Onaj središnji dio birača koji se na predsjedničkim izborima odlučio za Kolindu ujesen bi u najmanju ruku mogao ostati kod kuće, a neki bi mogli kao branu radikalnoj politici HDZ-a posegnuti za potezom koji im dotad nije bio ni u primisli – glasati za Zorana Milanovića i Kukuriku koaliciju. Posebno kada se tome doda nedavna Milanovićeva politička transformacija u Dragutina Lesara, čovjeka kojeg je donedavno otvoreno prezirao da bi sada prekopirao dio njegove politike.

   Još ako Milanović povuče još jedan mudar potez problemi HDZ-a mogli bi postati jako neugodni. A taj bi bio da naprosto do daljnjeg zabrani Predragu Matiću i njegovom pomoćniku Bojanu Glavaševiću javne nastupe. Matić je jedan od najgorih ministara ove Vlade, nedorastao toj poziciji, i odavno je trebao biti smijenjen. Na primjer, mandat je započeo suvišnim sukobom s braniteljima oko, na kraju se pokazalo, posve nepotrebne i besmislene objave registra branitelja. Njegove verbalne eskapade po vulgarnosti i razini komunikacije često nisu ništa uljudnije od njegovih političkih protivnika. A Glavaševićeve bizarne izjave također, blago rečeno, nisu pridonijele smirivanju atmosfere. Naprotiv.

   Naravno Milanović sada ne smije smijeniti Matića, ni jedan si premijer ne može dopustiti da mu ulica sastavlja Vladu, ali bi mu bar mogao zapovijediti da zašuti. Naravno, da bi i šatora u Savskoj i prosvjeda i prijetećih izjava samozvanih vođa branitelja bilo i da je na mjestu Matića netko puno sposobniji i razboritiji. Takva je naprosto politička taktika aktualnog vodstva HDZ-a. Ali stvar je u tome da se Matić ili bilo tko drugi iz vladajućih redova ne treba nadmetati izjavama, recimo s Glogoškim, već treba naprosto pustiti građanima da sami donesu zaključak tko je u pravu – Milanovićeva Vlada koja zaista ni jednim potezom nije naštetila braniteljima ili Klemm i Glogoški koji prosvjeduju, iako nikome više nije jasno zbog čega, i koji praktički prijete građanskim ratom, iako nitko ne ugrožava ni njih ni Hrvatsku.

   Bilo bi to otprilike ono što radi predsjednik Sabora Josip Leko. Ispada da nije bez veze bio jedan od najboljih prijatelja Ivice Račana, majstora političke tika take. Na kraju, dobije li Zoran Milanović krajem godine kojim slučajem parlamentarne izbore prvi bi mu potez svakako trebao biti nazvati Klemma ili Glogoškog i toplo im zahvaliti na svemu što su za njega napravili.