Laburisti trebaju ostati laburisti

Putevi i stranputice Zlatka Crnčeca

Zlatko Crnčec

Foto: Srđan Vrančić / CROPIX

Foto: Srđan Vrančić / CROPIX

Laburisti danas, ako bi pobijedili Kapraljević i Vuljanić, na krajnjoj ljevici imaju Živi zid čija se mladost, radikalizam i sklonost »izravnim akcijama« puno više sviđa onim biračima koji smatraju da je kapitalizam samo i ništa drugo do prikrivena prevara i eksploatacija radnika. A tu su još i ORaH i neke manje, ali vrlo glasne inicijative



Mogu li se laburisti i SDP dogovoriti oko bilo kakve političke suradnje, bilo ona prijeizborna ili postizborna? Teško. Ponajprije zbog toga jer su laburisti spali na jako niske grane. Od stranke koje je još prije kakvih godinu dana mogla računati na desetak posto biračke podrške spali su na jedan do dva posto. Pad laburista započeo je usponom ORaH-a, osiguranom ponajviše umješnim korištenjem medija koje je nakon izlaska iz SDP-a pokazala Mirela Holy.


S druge strane laburistima je veliki problem predstavljao neulazak u medije od kojih su neki svojim novinarima i otvoreno priječili pisati o Dragutinu Lesaru i »njegovoj groznoj stranci«. I onda se dogodio potop na europskim izborima u travnju prošle godine kada laburisti nisu uspjeli osigirati mandat u EP-u. Uslijedila je ostavka Dragutina Lesara, a zatim potresi u stranci koji su kulminirali izbacivanjem Branka Vukšića. I to je otvorilo prostor za sukobe na liniji trebaju i laburisti postati hrvatska verzija Sirize ili ostati tradicionalna socijaldemokratska stranka, nešto što bi britanci nazvali »old labour«. I to tako traje, do današnjih dana kada se konačno priprema izborni sabor na kojem bi stranka trebala izabrati novog čelnika. 

  Kandidata ima dvoje, aktualna v. d. predsjednica stranke Nansi Tireli i njen zasad jedini protukandidat Antun Kapraljević. Tireli predstavlja opciju po kojoj bi laburisti ostali klasična socijaldemokratska stranka, a Kapraljevićeve ideje o rješavanju socijalnih i gospodarskih problema daleko su radikalnije čak i od onih koje promiču Cipras i Siriza. A koliko su takve ideje prijemčive za domaće birače vidljivo je i po tome kako je stranka prošla na euroizborima. Listu je tada predvodio Nikola Vuljanić koji sada kao dio Kapraljevićeva tima puca na poziciju glavnog tajnika stranke, a koji je i onda promicao krajnje lijeve političke ideje.


   Osim toga, Laburisti danas, ako bi pobijedili Kapraljević i Vuljanić, na krajnjoj ljevici imaju Živi zid čija se mladost, radikalizam i sklonost »izravnim akcijama« puno više sviđa onim biračima koji smatraju da je kapitalizam samo i ništa drugo do prikrivena prevara i eksploatacija radnika. A tu su još i ORaH i neke manje, ali vrlo glasne inicijative.




   Stoga bi za laburiste bilo daleko bolje pucati na politički prostor koji danas zauzimaju dvije velike stranke, SDP i HDZ. Stvar je u tome da u Hrvatskoj još uvijek, što na znači da neće biti za kavih četiri pet godina, ne postoji predrevolucionrna situacija kakva je u Grčkoj pa stoga u sljedećih par godina nekakva hrvatska Siriza ne bi imala prolaz.


   Stoga je na laburistima da pokušaju oporaviti stranku i ponovo postati repektabilan igrač na hrvatskoj političkoj sceni. A to sigurno i definitivno neće postati inzistiranjem na krajnje lijevoj frazi koja puno bolje paše nekim mlađim, radikalnijim i neodgovornijim političkim djelatnicima koji zadnjih mjeseci pune medijski prostor.


   Ako laburisti u tome ne uspiju – bilo zbog toga jer je stranku preuzela krajnja ljevica bio zbog toga jer vodstvo nije uspjelo popraviti politički položaj laburista – čak i ako pristanu na ulazak u SDP-ovu koaliciju u njoj će imati status kakav u HDZ-ovoj imaju recimo HRAST ili Blok umirovljenici zajedno. Dakle, kao oni koji mogu biti sretni ako im oni veliki dobace kakvu mrvicu sa svog stola u obliku jednog ili najviše dva koliko toliko izgledna mjesta na zajedničkoj predizbornoj listi.


više vijesti