Ako se Most i HDZ na kraju uspiju dogovoriti, njihova će Vlada za hrvatske prilike biti relativno stabilna, ali će većina koja će je u Saboru podržavati ipak biti jako šarena. Osim zastupnika ove dvije stranke, novu bi Vladu moglo podržavati i osmero zastupnika manjina, dva iz koalicije Bandić-Čačić, jedan bivši umirovljenik, moguće i Branimir Glavaš, te zasad neutvrđen broj zastupnika HSS-a. To pak znači da će, iako na papiru, brojna buduća vladajuća većina u sebi nositi i solidnu mogućnost za buduću nestabilnost.

Jedan od razloga zbog čega je tome tako leži i u izbornom zakonu, odnosno u činjenici da Hrvatska koristi jednu varijantu razmjernog izbornog sustava. Njegova je glavna karakteristika da je puno pravedniji od većinskog u smislu da osigurava bolju zastupljenost svih političkih opcija u predstavničkom tijelu. Ali samim tim ima i jedan značajan ugrađeni defekt, točnije veliku nestabilnost koja proizlazi iz činjenice da jedna politička opcija gotovo nikako ne može sama ostvariti parlamentarnu većinu.

Što pak onda dovodi do dugotrajnih pregovora kojih smo ovih dana svjedoci i čiji jedini akteri nisu Most i HDZ. Pregovori su to u kojima ne sudjeluju samo dvije najjače opcije, već i neke manje stranke koje se u nekim okolnostima mogu pokazati kao odlučujući faktor u opstanku Vlade. To im daje mogućnost za ucjenu dviju većih koalicijskih partnera, što je slučaj koji se u prošlosti znao često dogoditi. Da se ne spominje nakaradan način izbora manjinskih zastupnika kakav ne poznaje ni jedna demokratska zapadna država, a koji pridonosi tome da je gotovo svaka hrvatska vlada po definiciji nestabilna.

Naravno, ima u Europi i svijetu još radikalnijih primjera do čega dovodi ovaj sustav. Na primjer, u Španjolskoj nakon dvaju parlamentarnih izbora postoji solidna mogućnost održavanja i trećih zbog toga što se nikako ne može sastaviti jasna parlamentarna većina koja bi onda iznjedrila stabilnu vladu. Ako se ide dalje u prošlost, možemo se sjetiti i Italije sedamdesetih i osamdesetih godina kada su vlade znale trajati i samo nekoliko dana. Slična je situacija donekle i u Izraelu koji ima čisti razmjerni sustav pa najjača stranka u koaliciju mora uzimati male, često i radikalne stranke.

S druge strane Britanija, a s njom i Francuska, primjeri su zemalja koje gotovo nikad nakon izbora nemaju problema sa sastavljanjem vlade. Obje, naime, imaju neku od verzija većinskog sustava koji nakon izbora daje jasnog i nedvosmislenog izbornog pobjednika.

Hrvatska je čisti većinski sustav imala samo na prvim parlamentarnim izborima u travnju 1990. godine. On je tada iznjedrio jasnog izbornog pobjednika, bio je to HDZ koji je u sva tri saborska doma, izbori su se održavali za komunističku verziju Sabora, osvojio veliku većinu. HDZ je tada dobio oko 44 posto, čime bi vrlo vjerojatno saborsku većinu – istina bitno manju – osvojio i po sadašnjem modelu.

Bio je to sustav po kojem je, primjerice, za izbor za tadašnje Društveno političko vijeće, tada najvažniji saborski dom, Hrvatska bila podijeljena na 90 izbornih jedinica u kojima se birao samo jedan zastupnik. HDZ-ova je većina bila ogromna, ali bi gledano u postocima bila puno manja kada bi se radilo o domu od 151 zastupnika.

Naravno, većinski sustav ima i svoje opasnosti. Vrlo je okrutan i kažnjava manje političke opcije. Međutim, to možda nekad i nije loše. U Francuskoj tamošnja krajnje desna Nacionalna fronta ima samo jednog zastupnika u Nacionalnoj skupštini, iako raspolaže podrškom između 15 i 20 posto ukupnog biračkog tijela. Stoga ne bi bilo loše da se u sklopu brojnih reformi koje se u Hrvatskoj najavljuju, razmisli i o ovoj. Mada se to u današnjem odnosu političkih snaga u Hrvatskoj ne čini baš mogućim. Iako bi se definitivno puno toga pojednostavilo i olakšalo.