Slučaj trgovkinje iz Slavonije koja je javno optužila svog poslodavca Bosu da sustavno i grubo krši prava svojih radnika nije ni okrznuo domaću visoku politiku, po običaju zabavljenu političko pravnim apstrakcijama. Nitko od viđenijih političara nije se udostojio komentirati slučaj koji u hrvatskoj trgovini nije iznimka već tužno pravilo.

Nema u izostanku političke reakcije ničeg neočekivanog. SDP se recimo nikada nije pokušavao pozicionirati kao klasična socijaldemokratska stranka. Jedina stranka koja je u zadnjih 26 godina pokušala artikulirati politiku koja bi se bavila pravima zaposlenih bili su Hrvatski laburisti. Ali ova je stranka potpuno potonula i samo je milošću SDP-a zadržala parlamentarni status. Milošću koja će sada izostati, što će značiti konačni kraj prve prave socijaldemokratske stranke u modernoj hrvatskoj povijesti.

Naravno nitko se ovdje ne zauzima za povratak komunizma, državnog vlasništva i planskoga gospodarstva. Ta su se rješenja odavno pokazala pogrešnim, a posebno su neprimjenjiva u današnje vrijeme u kojem se svijet za godinu dana promijeni više nego što se to nekada događalo stoljećima. Kakav god bio, kapitalizam se pokazao kao najbolji gospodarski sustav.

Međutim, i oni koji ne žele vidjeti ni »d« od države u gospodarstvu smatraju da ona ima nekoliko funkcija koje će uvijek biti nužne. A jedna od njih je utjerivanje i provedba ugovora. U normalnom je tržišnom gospodarstvu ugovor sveto pismo.

Ali ne i u Hrvatskoj. U njoj na desetine tisuća ljudi potpisuju  ugovore da će tjedno raditi 42 sata koji će im biti plaćeni, a onda odrade recimo 60. Razlika im naravno neće biti plaćena, oni je naprosto poklanjaju poslodavcu. U normalnom kapitalizmu moraju se poštovati i zakoni. Recimo oni koji priječe da se prilikom sklapanja ugovora o radu istovremeno potpisuju bjanko otkazi ili da poslodavac prisiljava zaposlenika da dio plaće mora potrošiti u trgovini u kojoj radi.

A ovakva je praksa u Hrvatskoj  redovita pojava. Radi se dakle o masovnom kršenju zakona,  korupciji, pljačkanju zaposlenika i izbjegavanju plaćanja poreza. Priča s trgovkinjom iz Slavonije nije  pojedinačni primjer  žene koja se usudila javno optužiti poslodavca da joj je uskratio prava zajamčena zakonom i ugovorom već se još jednom pokazalo da je Hrvatska zemlja kaosa i nepravde u kojoj jaki gaze slabe odnosno da se sustav  ili potpuno urušio ili je krajnje korumpiran. Ili i jedno i drugo.

Ali sve to domaću političku elitu uopće ne zanima. Jedini političar koji se očitovao o slučaju Boso bio je Stevo Culej. Za SDP i njegovo vodstvo čiji se politički aktivizam u zadnje vrijeme svodi na potjeru za pravim i izmišljenim fašistima, sudbina jedne trgovkinje daleko je ispod olimpijskih visina u kojima oni prebivaju. To što takvih trgovkinja ima ne  tisuće i što se kroz njihovo gaženje financijski oštećuje i država koju bi ponovo željeli voditi, u SDP-u čini se ne zanima gotovo nikoga. I onda ništa čudno da je Boso dobio po glavi. Ako se država konačno ne postavi i počne spriječavati bezakonje, ovakvih će slučaja biti sve više. Ljudi koje ne štite ni sudovi, ni inspekcije, ni politika počet će sve češće uzimati zakon u svoje ruke.