Hrvatska fascinacija predsjednicima i njihovim uredima započela je još početkom devedesetih kada je uveden polupredsjednički sustav po uzoru na francusku petu republiku. Na predsjedničkim izborima 1992. i 1997. godine s lakoćom je u prvom krugu pobijedio prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. U to vrijeme među oporbom i u oporbenim medijima ovaj se sustav krivio za sve loše stvari koje su se događale na domaćoj političkoj pozornici. Što je naravno bilo pogrešno jer bi Tuđman na potpuno isti način mogao vladati da je bio premijer, a ne predsjednik jer je od 1990. pa do 2000. njegov HDZ samostalno imao komfornu većinu u Saboru. Ali bez obzira na to u oporbi je postignut konsenzus da kada dođu na vlasti među prvim stvarima koje će napraviti svakako spada uvođenje parlamentarnog sustava. U kojem bi na čelu izvršne vlasti bio premijer koji politički odgovara parlamentu, odnosno opstaje na toj funkciji sve dok ga podržava parlamentarna većina.

Međutim, na predsjedničkim je izborina potpuno neočekivano pobijedio Stipe Mesić. Odjednom su se svi oni medijski djelatnici koji su se zauzimali za ukidanja parlamentarnog sustava počeli zauzimati na njegov ostanak jer je na Pantovčak zasjeo »naš Stipe«. Na kraju je napravljen truli kompromis pa su predsjedniku ostale ovlasti koje nema u punom sustavu parlamentarne demokracije. Što je pak uzrokovalo brojne probleme u funkcioniranju države, a među građanima ostavilo dojam da je predsjednik Republike još uvijek najvažniji faktor u domaćoj politici.

Tom dojmu pridonijela je svakako i činjenica da se predsjednik bira na izravnim izborima, a ne u parlamentu ili kroz neki drugi elektorat. Svakih pet godina u Hrvatskoj se održava cirkus zvan predsjednički izbori na koje se bespotrebno troši velika količina političke energije da bi se na kraju izabralo osobu koja odlučuje o malo čemu, a opet ima dovoljno ovlasti da remeti donošenje odluka. Na zadnjim predsjedničkim izborima Kolinda Grabar Kitarović uspješno je napadala tadašnjeg šefa države Ivu Josipovića da nije napravio ništa u svom mandatu, na što on nije imao odgovora. Jer nije mogao reći da nije napravio ništa zbog toga jer ništa nije ni mogao napraviti jer predsjednik nema dovoljno ovlasti.

Iz iste besmislene fascinacije predsjednikom donesena je odluka da šef države nakon završetka mandata ima pravo na ured. Iako dakle devet od deset godina Mesić nije imao nikakvih poluga za upravljanje državom dobio je ured nakon završetka mandata. Kao i pravo na fizičku zaštitu.

Puno bi logičnije bilo da pravo na ured koji bi se financirao iz proračuna ima bivši premijer nego predsjednik. Prvi čovjek Vlade ona je osoba koja zaista vodi zemlju i samim time odgovara za sve ono loše što se u njoj događa. Posebno ono loše. I koja ponekad mora donositi nepopularne odluke kojima se po definiciji mora zamjerarati brojnim interesnim i lobističkim skupinama. Pa bi bilo logično da joj država nakon isteka mandata garantira elememnarnu fizičku zaštitu.

Naravno ovaj cirkus sa Mesićevim uredom nema veze s ovim principijelnim zamjerkama. Riječ je naprosto o tome da se aktualni prvi čovjek HDZ-a želi odvojiti od činjenice da je prije 16 godina bio jedan od Mesićevih najbližih suradnika. S druge pak strane Mesić kao glavni razlog svog ostanka navodi svoje bliske odnose s vrlo čudnim režimima odakle dovodi nekakve investitore. S jedne se strane Karamarko pokušava što više odvojiti od Mesića, a s druge se ovaj grčevito bori za ured koji nema smisla i koji mu je poluga za njegove trenutne aktivnosti. Ni jedno ni drugo nema veze nikakve s bilo kakvom principijelnošću.

Tko zna, možda je fascinacija predsjednicima u Hrvatskoj ostatak zadnjih stotinjak godina od kojih je veći dio proveden pod raznim autoritarnim režimima koji su se često svodili na jedno ime. Ime onoga koji je u tom trenutku vladao. Uz tradicionalni prezir koji ljudi imaju prema parlamentarizmu sve to skupa dovelo je i do toga da je predsjednik, odnosno predsjednica, često nezasluženo najpopularnija politička osoba u državi. Dok je premijer često i bez vlastite krivnje najomraženija. U jednoj rečenici cijeli bi se ovaj cirkus oko ureda bivšeg predsjednika mogao svesti na ovo – puno bi više imalo smisla da pravo na nekakav ured ima recimo Jadranka Kosor, a ne Stipe Mesić.