Ne bi trebao biti nikakav problem ako Tomislav Karamarko neće imati nekog alibi-protukandidata na predstojećim izborima u HDZ-u. Ionako nije previše čest slučaj da ozbiljnog protivnika ima vođa one stranke koja je iz oporbe prešla u poziciju vlasti.

Iako je izborni rezultat HDZ-a gotovo pa katastrofalan – osvojen je samo 51 saborski mandat, s Domoljubnom koalicijom ukupno 59 – Karamarko je kroz dosad najbizarnije postizborno pregovaranje ipak uspio dohvatiti vlast.

Naravno, ako se u HDZ-u stvori kritična masa nezadovoljnika i istakne jakog protukandidata, bilo bi to potpuno legitimno. Međutim, ako takva kritična masa izostane, onda bi isticanje nekog protukandidata tek da se nađe, bila čista demagogija.

Hoće li Karamarko ili ne biti jedini kandidat, neće ništa ni dodati ni oduzeti procjeni koliko ima unutarstranačke demokracije unutar HDZ-a. A nema je previše, u čemu HDZ nije nikakva iznimka. Uostalom, protukandidata nije 2012. imao ni predsjednik SDP-a Zoran Milanović. U njegovom slučaju izostanak bilo kakvog takmaca bio je još razumljiviji budući da je u prosincu 2011. Kukuriku koalicija predvođena SDP-om ostvarila uvjerljivu pobjedu.

Tadašnji medijski napadi na Milanovića zbog izostanka protukandiadata bili su još besmisleniji od onih koji se sada upućuju Karamarku. Pozivanje na to da je Franjo Tuđman jednom prilikom imao protivnika u liku tadašnje ministrice kulture Vesne Girardi Jurkić također je promašeno. Svatko tko se sjeća tih izbora,  pred sobom ima situaciju u kojoj je teško bilo reći kome je u toj farsi više neugodno.

I dok se javnost i mediji bave time treba li Karamarko imati protukandidata, pažnja se ne obraća na puno važnije stvari. Na primjer da on, kao uostalom predsjednik gotovo svake stranke u Hrvatskoj, praktički ima diktatorske ovlasti. Najvažnija je ona da predsjednik ima pravo potpisivanja izbornih lista čime u šahu drži cijelu stranku. Recimo, Milanović  2011. na listu nije stavio potpredsjednicu SDP-a Željku Antunović jer mu se suprotstavljala unutar stranke. Što znači da u SDP-u, ali i u svim ostalim strankama, praktički ne postoji nikakva istinski demokratska procedura kada je u pitanju sastavljanje lista.

U strankama nema ni nekog velikog prostora za iskazivanje nezadovoljstva. Na primjer, Karamarko i Predsjedništvo HDZ-a pod njegovom kontrolom bez velike su ceremonije iz stranke izbacili Jadranku Kosor zbog toga što ih se usudila javno kritizirati. Izbačenoj nije pomogla ni činjenica da je preuzela stranku nakon bijega Ive Sanadera, te u vrlo teškim okolnostima uspjela završiti pregovore s EU-om.

Stoga bi bilo nužno donijeti novi zakon koji bi regulirao rad stranaka u Hrvatskoj. I koji bi puno više od dosadašnjeg intervenirao u stranačke procedure. Previše je danas prepušteno statutima koji se ionako pišu pod utjecajem predsjednika stranke. Tek nakon toga bilo bi moguće da se za stranačku listu u fer utakmici može kandidirati otvoreni protivnik predsjednika. A to je li stranački šef imao alibi-protukandidata na izborima nakon što je stranku doveo na vlast,  potpuno je nebitno.