Ali 1990. lustracije nije bilo. I to je činjenica. Budući da se vrijeme ne može vratiti unatrag, nikada nećemo znati jesu li Franjo Tuđman i njegovi suradnici bili u pravu kada su donijeli takvu odluku. Ali to je zatvorena stranica. Danas, nakon što je u ovih 26 godina život učinio svoje, svakome je razboritom jasno da je lustracija nemoguća. Naprosto treba prihvatiti činjenicu da su se ništarije – koje su u prošlom sustavu svojom voljom pisale izvješća o kolegama kako bi napredovale u karijeri, slali u zatvore borce za ljudska prava ili u novinama zazivali uhićenja nepućudnih – naprosto izvukle. I to još tamo 1990.

I stoga je današnje pozivanje na lustraciju potpuno deplasirano. Stvar je ovdje naprosto u tome da je hrvatska desnica, a s njom i desni centar, u svojevrsnoj krizi identiteta. I da  svoje djelovanje ne zna prilagoditi drugom desetljeću 21. stoljeća. Da nikako ne mogu shvatiti da biti domoljub, što je inače samoproglašeni forte desnice, nije isto danas kao što je bilo 1990. Lustracija pripada toj godini, a domoljublje u 2016. trebalo bi se očitavati recimo u obrani nacionalnih gospodarskih interesa, području  gdje je vodeća stranka desnog centra prilično tanka. I stoga se sada poseže za lustracijom, terminom koji ni nekima koje je naglasnije traže nije do kraja jasan. Pa je miješaju s kaznenim progonom zločinaca što ona nije. Da se ne radi o ozbiljnoj namjeri pokazuje i činjenica da nitko od onih koji lustraciju traže nije ni u naznakama pojasnio kako bi se ona tehnički provela, koga bi se lustriralo i kako, te koje bi konzekvence lustrirani morali povući. Što naprimjer danas napraviti s pripadnicima nekadašnje službe državne sigurnosti koji su se 1990. stavili na stranu Hrvatske. Na takva pitanja među onim koji lustraciju zagovaraju odgovora nema. Kao što nažalost aktualna administracija odgovora nema ni na puno važnije i konkretnije probleme pred kojima se Hrvatska nalazi.