Todorićevi robovi nisu zanimali ni SDP, ni preostali dio ljevice prije, a ne zanimaju ih ni sada. Ne zanimaju ih ni ostali koji rade u trgovačkim centrima koji ih svakodnevno lome psihički, fizički i obiteljski. I pritom još brutalno krše zakone i varaju državu za ozbiljne novce. I gaze sveto pravilo kapitalizma da se ugovori moraju poštovati. Pa zaposleni u maloprodaji umjesto tjedno ugovorena 42 sata, rade i po 60, a razlika im naravno nije plaćena. A kada je sezona godišnjih odmora, dok jednih nema, drugi radnici često rade duplu smjenu, što znači da praktički odrade godišnji odmor. Odnosno uopće ga nemaju.

Ali to sve prolazi ispod radara naše salonske ljevice. Uostalom jedan njen dio, SDP, dok je bio na vlasti, također je pridonio toj famoznoj fleksibilizaciji radnog zakonodavstva. Svima je njima puno lakše i bezbolnije boriti se protiv imaginarnog fašizma nego protiv stvarnih ekscesa i nakarada onoga što se u Hrvatskoj kolokvijalno zove kapitalizmom. A u stvari je mješavina balkanskog primitivizma i dogovorne ekonomije koju vodi valjda kakvih dvadesetak utjecajnih igrača.

I sve se to događa dok se Todorićevim trudbenicima priprema bacanje na ulicu, dok se kuha čudna privatizacija HEP-a, priprema radikalno povećanje participacija u zdravstvu i dok propada Slavonija. Dok se zaposleni u privatnom sektoru ne usude reći ni slovo š, a kamoli pomisliti na štrajk. Dok velik dio postojećih loše plaćenih poslova za desetak godina nestaje, a preuzet će ih roboti, što naravno otvara veliko pitanje što će biti s onim ljudima koji ih danas rade.

Svijet se mijenja vrtoglavom brzinom, i to u velikom dijelu na gore, ali takozvanu hrvatsku ljevicu, pardon antifašiste, to nimalo ne zanima. Njih iz njihove ugodne svakodnevice pokrenuti mogu jedino i isključivo Tito, Hasanbegović i »Za dom spremni«. Ništa, ama baš ništa drugo. Da svi mi koji u Hrvatskoj živimo od svog rada za koju godinu budemo svedeni na minimalac, prinuđeni da spavamo u hangarima i radimo 16 sati dnevno, sedam dana u tjednu – njih bi sve to vjerojatno unervozilo puno manje nego jedna jedina Hasanbegovićeva rečenica. Jadno.