Ako su ikada Hrvatska i Slovenija bile ravnopravne, barem kada je u pitanju viđenje izvana, onda je to bilo 25. lipnja 1991. kada su parlamenti dviju država donijeli odluku o izlasku iz Jugoslavije. Svi su svjetski mediji tada izvješćivai o dvije najrazvijenije i najbogatije jugoslavenske republike koje su se odlučile odvojiti od ostatka države, nezadovoljne načinom na koji ju je želio preoblikovati Slobodan Milošević. Transformacija srpskog SK iz komunističke partije u profašističku opciju trajala je samo nekoliko godina i natjerala je čak i one koju su Jugoslaviju shvaćali kao najbolju opciju za Hrvate da podrže što brži izlazak iz Miloševićeve klopke.

Slovenija je čak i ratovala nekoliko dana s nevoljkom JNA oko kontrole svojih vanjskih granica, ali bilo je i tada jasno da će se njena sudbina brzo odvojiti od one koja je čekala Hrvatsku. To se i dogodilo – Slovenija je ratovala četiri dana, a Hrvatska četiri godine. A to je, među ostalim, dovelo do širenja jaza između dviju najrazvijenijih jugoslavenskih republika.

I u SFRJ Slovenija je bila puno naprednije od Hrvatske, i po egzaktnim pokazateljima, od BDP-a po glavi stanovnika, i po dojmovima, bilo je dovoljno prijeći Breganu da se vidi razlika. Zašto se ona u zadnjih 26 godina dodatno povećala odgovor nije samo dužina trajanja ratnih sukoba. Slovenci su se pokazali kao naprednije društvo, a njihova se zemlja može nazvati normalnom europskom državom članicom EU-a, što nažalost ne vrijedi za Hrvatsku.

S druge pak strane postoji i slovenska mračnija strana. Gledano iz hrvatske perspektive nije baš do kraja jasno zašto je histerija oko Savudrijske vale, u redu – Piranskog zaljeva, toliko jača u Sloveniji i zbog čega su 2009. za par kilometara mora blokirali Hrvatsku u njenim očajničkim pokušajima da se otrgne od zapadnog Balkana i uđe u EU prije nego što se ta mogućnost pruži njenim istočnim susjedima. Nije baš bilo jasno ni slovensko ponašanje kada je prije dvije godine izbila izbjeglička kriza pa su pohitali stavljati bodljikavu žicu na granicu s Hrvatskom, bez prevelike želje da cijeli ovaj složeni problem koordiniraju sa službenim Zagrebom.

Bilo bi zaista velika šteta da se odnosi dviju zemalja i naroda bitno pogoršaju nakon odluke Arbitražnog suda. Slovenija je u Hrvatskoj imala puno prijatelja. Dovoljno se samo sjetiti druge polovine osamdesetih kada se dio ljudi izjašnjavao da su po političkom opredjeljenju Slovenci. Razlog je bio hrabro otvaranje slovenskog društva demokratskim utjecajima, od gotovo potpune slobode medija pa do hrabrih inicijativa slovenskog tada još formalno komunističkog vodstva. O tome što se zaista događa u Hrvatskoj više se informacije moglo pronaći u slovenskim nego u hrvatskim medijima.

Naravno, to su neka davno prošla vremena koja nemaju nikakvog utjecaja na današanja događanja. Slovenija i Hrvatska dvije su samostalne države i svaka od njih ima svoje partikularne interese. To što ih Slovenci utjeruju na način koji ponekad baš i nije previše simpatičan, da se blago izrazimo, vjerojatno ipak neće dovesti do bitnog pogoršanja međusobnih odnosa. A to je ipak u cijeloj priči najvažnije. Tko zna, možda se i Hrvatska konačno pokrene i smanji zaostatak za Slovenijom u gospodarskom, ali i u svakom drugom smislu. Možda je čak i dostigne. Bio bi to, uostalom, najbolji mogući način kako natjerati Sloveniju da nas konačno prestane gledati s visoka, što je nažalost već godinama sve češći običaj njihove političke i ine elite.