Bizaran izlazak predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović na pozornicu zagrebačkog HNK-a zajedno s balerinama i baletanima, te konfuzna izjava predsjednika SDP-a Davora Bernardića o predsjedničkim ovlastima, ponovo su u žižu javnosti vratili temu uloge šefa, odnosno šefice države u hrvatskom političkom sustavu.

Ni prethodnici Grabar-Kitarović nisu se baš proslavili, i to u pitanjima puno važnijim od upada na pozornicu nacionalnog teatra. Recimo, Stjepan Mesić je napravio toliki cirkus sa stenogramima Franje Tuđmana da je navodno čak i SAD reagirao tražeći od tadašnjeg premijera Ivice Račana da odgovarajućim zakonom uvede red kada je u pitanju građa iz Predsjedničkih dvora. Ivo Josipović je pak usred izraelskog parlamenta govorio o »ustaškoj zmiji« kao da je zemlja čiji je formalni šef samo na korak od uspostave fašističkog poretka.

Što se tiče predsjednice, ona je u usporedbi sa svoja dva prethodnika ipak napravila najmanje političke štete. Iako ni ona nije sasvim bez grijeha. Dovoljno je naime prisjetiti se njenog posjeta Mađarskoj prije nešto više od godinu dana, kada je kao hrvatska predsjednica podržala mađarsku, a ne vlastitu Vladu u pitanju odnosa prema izbjeglicama. Ali glavna je karakteristika njene vladavine ipak gotovo potpuno odsustvo bilo kakve politike s težištem na simboličnim gestama koje često imaju učinak obrnut od onog kakav je predsjednica zamislila. Gaf na »Labuđem jezeru« samo je jedan od primjera.

Iako je Bernardićev istup bio prilično čudan i očito nekoordiniran s vodstvom stranke, u jednom bi dijelu mogao biti vrlo koristan. Naime, dio njegove izjave o tome da je sadašnji sustav loš i neodrživ više je nego točan. Predsjednika, odnosno predsjednicu, izabire se uz veliku pompu, a nakon izbora ta osoba doslovce nema što raditi. Osim, naravno, sitne političke trgovine s Vladom kada je u pitanju imenovanje veleposlanika i šefova sigurnosnih i obavještajnih službi.

Kada bi bilo dovoljno političke pameti u četiri-pet najznačajnijih političkih stranaka, lako bi se postigao konsenzus oko toga da se predsjednika ili predsjednicu države bira u Saboru ili nekom drugom ograničenom elektoratu. I da se njegove ili njezine preostale ovlasti prenesu na Vladu. Time bi se, ako ništa drugo, podigla efikasnost izvršne vlasti i izbjegle mučne situacije da Hrvatska godinama nema veleposlanika u važnim državama samo zbog toga jer se Pantovčak i Markov trg cjenkaju oko kadrologije.

A za predsjednika ili predsjednicu države trebalo bi kroz politički konsenzus najvažnijih političkih snaga izabrati osobu besprijekornog moralnog profila koja bi nakon parlamentarnih izbora određivala mandatara u striktno propisanoj proceduri i koja ne bi imala nikakve izvršne ovlasti. Dakle, kao što je otprilike situacija u Njemačkoj, Italiji ili Izraelu. Ali to njihove predsjednike u puno prilika nije sprečavalo da snagom svog moralnog autoriteta reagiraju u kriznim situacijama kada se političke snage u parlamentu nađu u pat poziciji. Ili kada je potrebno jasno reći neugodnu istinu koju nisu spremni izreći članovi Vlade, ovisni o često krhkoj potpori parlamenta. Nije valjda da Hrvatska nema takvu osobu.