Da je Hrvatskoj potreban nekakav krovni zakon koji bi uveo minumum demokratičnosti u stranke, već je dugo više nego razvidno. Naime, jedan od glavnih problema hrvatskog stranačkog života jest činjenica da predsjednici stranaka imaju faraonske ovlasti, čime se onemogućava čak i osnovna razina demokratičnosti u strankama. Tko ima pečat i pravo predstavljanja stranke, praktički je nesmjenjiv, što se vidi po recentim događanjima u HSS-u i HDSSB-u.

Još je jedna posljedica svemoći stranačkih šefova. Gotovo ni jedna stranka u Hrvatskoj nema jakog predsjednika stranke u Zagrebu. SDP je tu iznimka, ali to je posljedica dugogodišnje vladavine Milana Bandića u zagrebačkom SDP-u. Neki kažu da je to možda još jedna ostavština prethodnog sustava u kojem je jedna od ključnih pozicija bila ona šefa partijske organizacije u najvećem gradu u državi. Mada, čini se da ipak ima više veze s okolnostima u kojima se razvijalo hrvatsko višestranačje.

Zbog svega toga obje su se velike stranke našle u problemu oko izbora kandidata za zagrebačkoga gradonačelnika. Što se tiče HDZ-a, čini se da nitko ne želi biti kandidat jer se svaka kandidatura čini kao čisto političko samoubojstvo. Naime, do lokalnih je izbora tek nešto više od tri mjeseca i u tako se kratkom razdoblju nemoguće kvalitetno predstaviti građanima. Svatko tko bi sada ušao u utrku, bio bi u nemogućoj misiji, posebno ako se ima na umu činjenica da su se dosad već »izbrendirala« tri kandidata, odnosno kandidatkinje – Milan Bandić, Anka Mrak Taritaš i Sandra Švaljek.

U puno boljem položaju nije ni SDP. Tu je situacija jako zanimljiva, budući da je u ovom trenutku Davor Bernardić istovremeno i predsjednik SDP-a na državnoj razini, ali i šef zagrebačke organizacije stranke. Statut stranke čini se nije predvidio ovaj slučaj pa je sasvim moguće da Bernardić do daljnjeg zadrži obje pozicije. Jer Zagreb je za svakog predsjednika stranke izutetno bitan pa je, čini se, potrebno na čelo staviti ili nekog pouzdanog, ili samog sebe. Čak štoviše, spominje se mogućnost da bi Bernardić mogao biti i kandidat za gradonačelnika, ali je to ipak malo vjerojatno jer bi time riskirao neugodan poraz na samom početku vođenja stranke. Neki drugi kandidat zasad se nije pojavio. Za SDP bi bilo jako neugodno da na kraju nemaju kandidata, već da podrže ili Švaljek ili Mrak Taritaš. Podršku za ovu drugu već dugo traži HNS jer smatraju da jedino ona ima ozbiljne šanse pobijediti Bandića, iako se to ne čini baš puno vjerojatnim.

Čini se da je u ove dvije stranke glavni problem strah od onog što bi se moglo nazvati Bandićevim sindromom. Naime, Bandić je od sredine devedesetih od zagrebačkog SDP-a napravio pravu stranku u stranci. Tako nešto čini se Bernardić ne želi sebi dopustiti, a što se tiče HDZ-a, oni takvu praksu imaju još od početka dvijetisućitih, kada je raspuštena zadnja organizacija HDZ-a u Zagrebu koja nije ovisila o hirovima stranačke središnjice. Zbog svega toga, donošenje krovnog zakona koji bi uveo minimalne standarde demokratičnosti u političke stranke, čini se nužnim. Mada i malo vjerojatnim jer se još nikada u Hrvatskoj nije dogodilo da bi se netko dragovoljno lišio ovlasti od kojih mu izravno ovisi moć kao prvog čovjeka stranke.