Nakon što je predsjednik Europske komisije Jose Barroso najavio da se krajem tjedna mogu očekivati dobre vijesti iz Bruxellesa, čini se da bi se Hrvatska napokon politički mogla odvojiti od zapadnog Balkana. Međutim, u euforiji kao da se zaboravlja da se od Balkana odvajamo samo politički, a da u zemljopisnom smislu ne idemo nikamo. Jer dok mi idemo prema Bruxellesu u susjednoj BiH stvari idu u nekom drugom smjeru. 

Dovoljno je samo pogledati medije, primjerice politički magazin »60 minuta« koji se svaki ponedjeljak emitira na Federalnoj televiziji. Takva retorika nije se na ovim prostorima, govorimo naravno o mirnodopskom razdoblju, čula još tamo od kasnih osamdesetih, kada je notorni Krste Bijelić vodio famozni ZIP beogradske televizije. 

Emitiran četvrtkom bavio se svim mogućim pojavama koje ruše ili bi mogle rušiti Jugoslaviju i rade protiv Srbije koju je tada vodio Slobodan Milošević.

Najveći su negativci tih huškačkih emisija bili Slovenci koji rasturaju državu i Hrvati koji im sekundiraju, ali i razni neprijatelji Jugoslavije i Srbije, ta su dva pojma za Bijelića naime bila više manje identična, na svim stranama svijeta, od Njemačke do Vatikana.

Matrica »60 minuta« i njegovog voditelja Bakira Hadžiomerović više je manje ista, ali su sada glavni separatistički negativci Srbi, kako li se samo vremena mijenjaju, i naravno Hrvati opet u ulozi sekundanta glavnom negativcu. 

 Naravno, nije sporno da glavni politički program šefa Republike Srpske Milorada Dodika zaista jest odvajanje njegovog entiteta od BiH i priključivanje Srbiji. Nije sporno ni da je ona stvorena na masovnim zločinima nad Bošnjacima Muslimanima i Hrvatima.

Ali ovakvi programi samo će ojačati Dodikovu poziciju i uvjeriti i one Srbe, ako takvih uopće ima, koji žele ostati u BiH da im u toj zemlji nema previše budućnosti. Baš kao što je beogradska huškačka propaganda i politika krajem osamdesetih uvjerila veliku većinu Hrvata i Slovenaca da zajednička država više nema smisla. 

A što si tek mogu misliti BiH Hrvati koje se osim medijski, gazi i politički. Najvulgarnijim izbornim inženjeringom prvo ih se prevarilo na način da su Muslimani Bošnjaci sami sebi izabrali hrvatskog člana predsjedništva. Zatim su si našli podobnog Hrvata i instalirali ga na mjesto Federacije BiH, a sada su na djelu manevri da se legitimne predstavnike Hrvata – ma što mislili, a mislimo loše o oba BiH HDZ-a – izbaci i iz vlasti na razini cijele BiH. 

Treba razumjeti i Bošnjake. Oni su definitivno najveća žrtva rata u BiH. Nedavno uhićenje Ratka Mladića zasigurno je ponovo otvorilo stare rane, masakr u Srebrenici i trogodišnja opsada Sarajeva najveća su barbarstva u Europi nakon drugog svjetskog rata.

Ni hrvatska politika prema BiH početkom devedesetih, blago rečeno, nije bila nešto čime bi se trebali ponositi. Međutim, čini se da rukovodstva dviju bošnjačkih stranaka, SDP i SDA, imaju neku svoju agendu koja nema veze ni s pomirenjem među BiH narodima kao ni sa željom da BiH konačno postane normalna i koliko toliko funkcionirajuća država. 

Naravno, lako bi se svemu ovome moglo prigovoriti kakve to ima veze s Hrvatskom kojoj bi sutra konačno trebala biti priopćena radosna vijest da će izgleda ipak završiti pregovore do kraja lipnja, kao i da bi punopravna članica EU mogli postati 1. srpnja 2013. godine.

Dok je Hrvatska sva u zatvaranjima poglavlja i briselskim vizijama, bošnjačka je politička i intelektualna elita mentalno još uvijek u Srebrenici i opkoljenom Sarajevu. A problem Hrvatske jest u tome da se, kada konačno i uđe u EU, fizički neće pomaknuti s mjesta, i da će i nadalje najdulju kopnenu granicu imati sa zemljom koja se ponovo polako, i za vanjski svijet neprimjetno, sve više pretvara u bure baruta.