Krajem ovog mjeseca u Vukovaru bi se trebao potpisati Sporazum o trajnoj političkoj suradnji HDZ-a i HSP-a dr Ante Starčević. Drugi je to pokušaj da se neka pravaška opcija pokuša uglaviti u hrvatski politički mainstream. Prvi je neslavno završio nakon izbora 2003. godine kada je u jednom trenutku u opticaju bila opcija da bi u Vladu HDZ-a mogli ući i ministri iz redova HSP-a.

Ta je stranka naime na tim izborima doživjela svoje zvjezdane trenutke osvojivši čak osam zastupničkih mandata. Činilo se da bi HDZ bilo puno lakše dogovoriti se s njima nego ulaziti u komplicirane pregovore za zastupnicima nacionalnih manjina. 

Međutim, uslijedio je pritisak iz EU kojoj je bilo neprihvatljivo da jedna stranka krajnje desnice postane dio vladajuće većine. I tako je sve propalo. Odgovarala je takva solucija čini se i tadašnjem predsjedniku HDZ-a Ivi Sanaderu koji je želio što više uglancati proeuropski image svoje stranke, a ne ulaziti u dealove sa pravašima na koje Europa gleda kao na sljednike NDH.

Naravno bilo je sve to malo bizarno budući da je uime EU u Zagrebu nastupao talijanski veleposlanik. Ta je zemlja naime u to vrijeme obavljala šestomjesečno predsjedanje EU. Bizarnost je bila u tom što je u to vrijeme talijanski ministar vanjskih poslova bi Gianfranco Fini, postfašist ma što to značilo, ali svakako čovjek koje je godinama otvoreno zagovarao politiku blisku talijanskom fašizmu. Međutim, njemu je sve to bilo oprošteno nakon što se nekako uspio reformirati. Ali ono što je bilo dopušteno Finiju nije bilo Đapiću. I HSP je ostao izvan Vlade. 

Postavlja se pitanje kako bi se EU postavila ako bi recimo blok predvođen HDZ-om, a u kojem bi bili i pravaši, 2015. pobijedio na izborima i preuzeo vlast. Bi li se EU ponašala na način na koji je, bez puno zamjerki, amenovala Finijevo ulaženje u normalnu politiku. Ili bi bio primijenjen obrazac iz slučaja Heider gdje se Austrija našla maltene pod sankcijama nakon što je Vladu ušla stranka predvođena ovim koruškim krajnjim desničarem. Budući da je Hrvatska mala zemlja gotovo je sigurno da bi na djelu bio ovaj drugi scenarij. 

Zbog toga, ali naravno prvenstveno zbog same sebe hrvatska bi se desnica – koju u ovom trenutku predstavlja pravaši koje vodi Ruža Tomašić, ali i oni kojima je na čelu Daniel Srb – trebala početi mijenjati i konačno uhvatiti u korak s vremenom.

Trebala bi se radikalno modernizirati, početi suvereno govoriti o gospodarskim problemima i nuditi rješenja koja se ne bi svodila samo na fraze da Hrvatska pred nikim ne smije klečati. Ako to ne učine, ako i dalje nastave ignorirati činjenicu da danas u Hrvatskoj pravo glasa imaju ljudi dovoljno mladi da se ne sjećaju Domovinskog, a kamoli drugog svjetskog rata, desne će stranke naprosto izumrijeti. Dobar bi im premjer mogli biti njihovi antipodi s krajnje ljevice koji čak ni usred gospodarske krize uzrokovane nereguliranim financijskim tržištima ne mogu izaći iz političke margine.