Ovoga se tjedna saborski Odbor za Ustav dosjetio još jedne prepreke kako onemogućiti referendum o tome je li brak samo za muškarca i ženu ili bi se taj poduhvat trebao dopustiti i istospolnim partnerima. Ovaj je puta problem pronađen u načinu na koji je postavljeno pitanje prilikom prikupljanja potpisi, a odbijen je naravno i razborit prijedlog Vladimira Šeksa da se nadležnom ministarstvu ipak odredi nekakav rok u kojem mora provjeriti valjanost preko 700.000 prikupljenih potpisa. Ovaj odbijanac praktički znači da je teoretski moguće da se potpisi provjeravaju jedno godinu dana, moguće i više. Pa ako se na kraju ipak ispostavi da ih je više od potrebnih 450.000 onda još ostaje opcija da se referendum sruši na gore spomenutu ili neku drugu tehnikaliju. 

   Kada se gleda što se sve događa s ovom inicijativom za referendum, ali i kada se prisjetimo kako je prošla ona sindikalna otprije nekoliko godina, možda bi zaista bilo najbolje, a definitivno najpoštenije, da se ta mogućnost naprosto izbaci iz Ustava. Uspije li nekako premijer Zoran Milanović nagovoriti svoje koalicijske partnere da promijene Ustav kako bi se onemogućila zastara za ubojstva iz vremena komunizma, možda ne bi bilo loše ni da se usput iz Ustava izbaci mogućnost bilo kakvog referenduma. Čak bi i to bilo bolje nego ovakvo sramoćenje i države i Sabora. Ovakvom praksom Hrvatska još jednom ispada slučajna država koja nije sposobna provesti nešto ipak relativno jednostavno kao što je referendum. 

  Naravno postoji i pozitivnija varijanta, a to je da se konačno institut referenduma pravno precizno normira i da onaj tko potpise prikuplja može biti siguran da će, ako se bude držao svih propisanih uvjeta, građani ipak imati priliku očitovati se o njegovom pitanju. 

   Više je nego očito da je ustavorac, a referendum je u Ustav ubačen krajem 2000. godine, namjerno u vezi s tim pitanjem ostavio tako ogromnu pravnu rupetinu. A sve kako bi se vladajućoj većini ostavio ogroman manevarski prostor da može spriječiti održavanje referenduma ako joj ne odgovara njegovo pitanje. Naravno, i ako se boji da bi većina građana na njega mogla odgovoriti pozitivno. A takva je praksa definitivno nedostojna jedne punopravne članice EU. 

   A koliko je sve to jadno i bijedno pokazuje i činjenica da nije jasno čak ni što se događa ako referendum prođe. Je li automatski Ustav promijenjen? Po svoj prilici nije, što pak znači da bi Sabor trebao dvotrećinskom većinom izglasati promjene. A to je opet nemoguće jer, primjerice u ovom zadnjem slučaju, uvjerljiva saborska većina se ne slaže s takvom promjenom Ustava. 

  Moguće je da će ujesen sindikati početi prikupljati potpise za referendum kojim bi se spriječilo davanje u koncesiju preko tisuću kilometara hrvatskih autocesta. A kakva su vremena moguće je da će još netko posegnuti za ovom mogućnošću. To pak znači da će cijeli kaos i sramota biti još veći. Zaista je krajnje je vrijeme da se raspisivanje referenduma precizno pravno uredi.