Kako je moguće da MOL 2003. preuzme ugovornu obvezu da će obnoviti obje INA-ine rafinerije, pa onda u 11 godina ne obnovi ni jednu. Pa ih onda proglasi zastarjelim i nekonkurentnim i odluči ih zato zatvoriti.

To je još razumljivo, Mađari naprosto žele proći što jeftinije, te usput zatvoriti sisačku i riječku rafineriju i pretvoriti INA-u u tvrtku koja samo distribuira njihove proizvode. Ali definitivno nije razumljivo kako im tako nešto prolazi već 11 godina.

Nije razumljivo kakva je to Hrvatska država i kakva je njena društvena i politička elita koja to mirno promatra. I ne samo da promatra, nego se jedan njen dobar dio i otvoreno nudi da im u tome pomogne.

   Recimo, što se tiče političke klase, jedini koji u ovom trenutku nešto radi jest ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak. Međutim, njegova je pozicija slabašna. Kao HNS-ov ministar, on je svojevrsni »dead man walking«.

HNS po svim anketama dobiva najviše dva posto, što znači da je njegov vijek trajanja ograničen na godinu dana. Nema šanse da on nakon sljedećih izbora obnaša tako važnu funkciju. Osim toga, više je nego vidljiv izostanak podrške premijera Zorana Milanovića koji se baš nije namučio kako bi javno podržao svog ministra.

Po svemu što se može zaključiti iz njegovih javnih istupa, kao i po onome što se može saznati iz političkih kuloara, premijer je prema cijeloj ovoj stvari u najboljem slučaju indiferentan. Čovjek se naprosto ne želi previše miješati.

Kao da je običan građanin koji situaciju prati kroz večernji dnevnik, a ne šef izvršne vlasti kojem iz ruku curi strateška tvrtka čiji će pad imati dugoročne posljedice za domaće gospodarstvo. Ako on u cijeloj priči i nekoga podržava, to onda svakako nije Vrdoljak, već njegov prijatelj Siniša Petrović kojeg je po dolasku na vlast instalirao na čelno mjesto u Nadzornom odboru INA-e.

A baš Petrovića donedavni ministar financija Slavko Linić označava kao čovjeka koji ne brani hrvatske interese u INA-u i koji je vrlo blizak mađarskoj strani i čelnom čovjeku INA-e Zoltanu Aldotu. Od vladajuće političke nomenklature to je više-manje sve. Naravno, ako ne računamo aktualnog predsjednika Republike Ivu Josipovića koji se eto usred kampanje ipak sjetio da INA postoji pa se javno zauzeo za opstanak sisačke rafinerije.

   A ako se vlast očajno postavila prema sukobu s MOL-om, što onda reći za najjaču oporbenu stranku koja je praktički otvoreno stala na stranu MOL-a. Dakle, u sukobu između hrvatske Vlade i mađarske tvrtke, HDZ, stranka koja se diči svojim državotvorstvom, otvoreno je stao na stranu Mađara.

HDZ-ovci kao papagaji ponavljaju da je za sukob kriva hrvatska Vlada koja iritira strateškog partnera. Da nije tragično, bilo bi smiješno, posebno kada se prisjetimo onih deset milijuna eura koji su sa Cipra trebali krenuti put Hrvatske.

Sve u svemu, još jedna tragična epizoda u povijesti domaće politike. Ali treba reći i da je niže od aktualne Vlade, moguće čak i od HDZ-a, pao dio medija koji izravno podržava MOL.

   Zašto je tome tako, odgovor bi se mogao tražiti godinama. S MOL-om je ukrivo krenulo još od samog početka, kada su se Mađari 2003. natjecali s austrijskim OMV-om tko će kupiti 25 posto plus jednu dionicu INA-e.

Na kraju su, čini se, Mađari dobili i više od toga što je bilo oglašeno u tenderu, a zatim je uslijedila cijela katastrofa okrunjena izmjenama dioničkog ugovora, najvjerojatnije dogovorenima na onoj fatalnoj večeri u Marcellinu. Onih 800 radnika sisačke rafinerije nemaju se zaista čemu nadati. A onda, vrlo vjerojatno, na red dolaze i njihovi kolege iz Urinja.