Bila bi zaista velika šteta da se laburisti na kraju raspadnu. Ta je stranka naime prvi pokušaj stvaranja istinske socijaldemokratske stranke u Hrvatskoj u zadnjih više od stotinu godina.

Još od austrougarskih vremena ovdje nije postojala stranka kojoj bi osnovna zadaća bila borba za bolji položaj svih onih koji žive od svoga rada. U staroj su Jugoslaviji takvi pokušaji brzo nestali između jačanja komunističke alternative i borbe za elementarna nacionalna prava.

U drugoj je komunistička partija nastupajući formalno uime proleterijata stvorila sustav koji je u zamjenu za političku diktaturu davao kakvu-takvu socijalnu sigurnost. A sve na dug, naravno dok se moglo i dok sve nije otišlo k vragu.

U demokratskoj je Hrvatskoj Tonči Vujić osnovao socijaldemokratsku stranku, ali se ona vrlo brzo utopila u SDP. A sam SDP nije i nikada nije bio socijaldemokratska stranka. I nije za to nimalo kriv aktualni šef te stranke Zoran Milanović za što ga potpuno promašeno napada dobar dio lijevih kolumnista.

SDP je naprosto stranka koji je početkom devedesetih iz SKH stvorio Ivica Račan nakon pada berlinskiog zida i pod prijetnjom fašističkog pokreta Slobodana Miloševića. Ali SDP ni tada nije imao, kao što ni sada nema neki zaokruženi program, a niti ambiciju da bude išta osim stranke koja dolazi na vlast samo onda kada predsjednik HDZ-a ili umre ili završi u zatvoru. 

   S druge strane u domaćem političkom prostoru postojala je godinama velika rupa koju su prije koju godinu konačno popunili laburisti. Bilo je to vidljivo zadnjeg dana saborskog zasjedanja prije ljetne stanka kada su se izglasavale izmjene Zakona o radu kojim se otežava položaj radno zavisnog stanovništva, ali i donosio Zakon o životnom partnerstvu.

O prvom su amandmane praktički podnosili samo laburisti pokušavajući u zadnji čas izboriti kakve takve ustupke. I nitko drugi. HDZ je bio fanatično fokusiran samo na homoseksulane zajednice podnijevši skoro više amandmana nego što je Zakon imao članaka. 

  Zbog svega toga mi se čini da je u aktualnom sukobu laburista u pravu ipak više ona linija koja inzistira na dosadašnjem težištu na konkretnoj obrani radničkih prava, a manje na revolucionarnoj retorici koju rabe Syriza ili njemački Linke.

S druge strane dosadašnje vodstvo naprosto mora naći način kako da ono što radi uspije doći do birača. Istina, nije to lako napraviti kroz medije od kojih je dobar dio neprijateljski raspoložen prema laburistima, i same birači su previše depresivni da bi ih nešto tako uopće zanimalo.

A što se tiče ovog sukoba čovjek se ne može oteti dojmu da iza svega ipak više stoje osobni animoziteti, a manje ideološke razlike. Da je bilo više mudrosti na svim stranama do toga uopće nije trebalo ni doći. 

   Nije do kraja jasno ni zašto je prvi predsjednik stranke Dragutin Lesar podnio ostavku nakon neuspjeha na lokalnim izborima. To je bio samo relativni poraz, na jednim izborima dobiješ šest posto i pređeš prag, na drugima četiri i ne prođeš.

Lesar nije naslijedio stabilnu stranku nego su je on i njegovi suradnici stvorili iz ničega i imao je pravo na jedne loše izbore. To je kao da je Tuđman 1993. dao ostavku i prepustio HDZ Vesni Girardi Jurkić. I Račan je uostalom izgubio troje izbore za redom, ali je na četvrtima pobijedio. 

  Što će se na kraju dogoditi s laburistima znat će se u sljedećih nekoliko tjedana. Bit će tužno ako se pokaže da je jedan razborit i vrijedan projekt propao zbog međusobnih loših odnosa vodećih ljudi stranke koji se onda umotavaju u ideološke nesuglasice.

Sve što se dosad napravilo u velikoj je opasnosti da se pokaže uzaludnim. Ako laburisti propadnu, na lijevo liberalnoj sceni sceni ostat će samo oni koji brane manjine – seksualne, nacionalne ili neke druge – zaboravljajući da su one ipak dio većine.

One većine koja je svakim danom sve siromašnija i koja će u budućnosti morati puno više raditi, ako bude imala sreće da uopće ima posao, za puno manje novaca. I koja nikada neće doživjeti mirovinu.